Izbor nije slobodan, ako ne znaš kako da ga napraviš

Da li je priča o mladima koji imaju izbor, u kontekstu priče o upotrebi psihoaktivnih supstanci, zaista činjenično stanje ili pak više floskula kojoj kontrira osjetni nedostatak podrške? U ovom kontekstu, o podršci se govori kao o alternativama koje će svojom dostupnošću usmjeriti zainteresovanost mladih u smjeru drugačijem od upotrebe psihoaktivnih supstanci, kao i o […]

Da li je priča o mladima koji imaju izbor, u kontekstu priče o upotrebi psihoaktivnih supstanci, zaista činjenično stanje ili pak više floskula kojoj kontrira osjetni nedostatak podrške?

U ovom kontekstu, o podršci se govori kao o alternativama koje će svojom dostupnošću usmjeriti zainteresovanost mladih u smjeru drugačijem od upotrebe psihoaktivnih supstanci, kao i o bavljenju razlozima koji bivaju najčešći okidači početka konzumacije ovih supstanci, uglavnom uzrokovani društvenim pritiskom ili neadekvatnim kanalisanjem emocija i nesnalaženjem pred unutrašnjim svijetom koji mladi tek otkrivaju.

Kroz promovišuću sintagmu „reći ne“, koncept upotrebe psihoaktivnih supstanci biva previše pojednostavljen i svodi se na rezultat „snage karaktera“ osobe koja odlučuje da li će konzumirati ili ne, čime se veoma nijansirana slika smješta u crno-bijeli format. Ovako zaobilazimo čitavu oblast koja obuhvata emocije, strah od odbacivanja, potrebu za pripadanjem i nerazvijenu unutrašnju orijentaciju kod mladih.

Mladi u adolescenciji otkrivaju jedan novi svijet kompleksnih emocija koje je nerijetko teško razumjeti, objasniti i shvatiti šta njihovo prisustvo označava u kontekstu života same osobe, naročito u kulturi koja značajno zaostaje u razvoju emocionalne pismenosti, gdje su mladi odrasli uz roditelje koji su vrlo često ušli u zrelo životno doba sa nepodržavajućim načinima obrade sopstvenih emocija. U takvoj sredini, mladi su osuđeni da sami pronađu načine da upoznaju svoj unutrašnji svijet, a pritom je samo nekolicina onih koji se ne snalaze upućena na stručna lica. Uz zbunjenost pred novootkrivenim svijetom emocija dolazi i strah od odbacivanja, kao osujećenje potrebe za pripadanjem.

Potreba za pripadanjem potreba je koju pojedinac ispunjava unutar porodice i društva i kao takva neophodna je za čovjekov osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja. Način na koji nas društvo prihvata i uloga koju percipiramo da imamo u njemu doprinosi stvaranju našeg autentičnog osjećaja samopouzdanja. U periodu adolescencije ova potreba je značajno naglašena jer nam pripadanje grupama i organizacijama ljudi pomaže da definišemo sebe, gdje nam ta pripadnost stvara sliku sebe kao poželjne osobe, čiji kvaliteti i interesovanja bivaju značajni i drugim ljudima. Sa druge strane, strah od odbacivanja jeste strah od nezadovoljene potrebe za pripadanjem, što bi dovelo do urušavanja naše slike o sebi kao društveno poželjnoj osobi i samim tim oštetilo naše samopouzdanje i samopoštovanje.

U vodama adolescencije, kada se bude radoznalost, preispitivanje normi i pravila, buntovnički duh i sklonost rizičnim ponašanjima, ulaznica za grupe prijatelja nerijetko postaje odvažnost da se oproba u novom, nepoznatom i rizičnom. Grupe čiji članovi bivaju odvažni na ovaj način, stiču određeni status među vršnjacima, koji bi htjeli da svojim članstvom na taj način poboljšaju i svoj individualni status. Ulaznica za takve grupe tada postaje upravo odavanje rizičnim aktivnostima. Da li će pobijediti potreba za pripadanjem ili slika o poželjnom ponašanju (potencijalno) usvojena u porodici?

Na ovom stadijumu na snagu stupa razvijena unutrašnja orijentacija mlade osobe, kao značajan preventivni resurs u odnosu na upotrebu psihoaktivnih supstanci. Mlada osoba sa razvijenom unutrašnjom orijentacijom se, pri donošenju odluka, oslanja na unutrašnji kompas – lične vrijednosti, osjećaj sopstvenog identiteta i osviješćenost sopstvenih emocija i potreba, a ne na tuđa očekivanja, pritisak i strah. Ova osoba ne mijenja nužno ličnost u zavisnosti od društvenog miljea u kojem se nalazi (ili želi da se nalazi), zna da prepozna šta osjeća, a pritom ne bježi od neprijatnih emocija, i manje traži brze izlaze u vidu alkohola, droge, ekstremnih i rizičnih ponašanja. Razvijenost unutrašnje orijentacije odlikuje odlučivanje uz promišljanje posljedica i lični odnos prema njima (kada mladi razmišljaju u okviru pitanja: Kako ću se ja osjećati poslije ovog čina?), manja zavisnost od odobravanja sredine; mišljenje vršnjaka je važno, ali ne i presudno, a nepripadanje je neprijatno, ali izdržljivo.

Razvoj unutrašnje orijentacije odvija se u sigurnim odnosima, gdje mladi mogu da pogriješe i gdje njihovo mišljenje i osjećanja nijesu umanjeni ili obezvrijeđeni, kroz širenje emocionalnog vokabulara (imenovanje emocija u širem kontekstu od dobre/loše) koji razvija unutrašnju mapu, kroz modele (više nego kroz predavanja), tako što su mladi izloženi iskustvu starijih koji donose odluke, priznaju grešku i nemaju sve odgovore, kroz normalizovanje neizvjesnosti i nesigurnosti (nije obavezno imati isplaniran život i ciljeve sa 15 ili 20 godina), kao i kroz razvijanje unutrašnje sigurnosti razdvajanjem ponašanja osobe od njene vrijednosti (tako što kritikujemo neželjeno ponašanje, a ne samu ličnost).

Na kraju, važno je razvijati svijest o kompleksnosti slike mladih i upotrebe psihoaktivnih supstanci – ona prevazilazi pitanje proste snage volje jer su pritisci koji djeluju na nju brojni  i mladim ljudima nerazumljivi iz perspektive u kojoj se nalaze.

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta ,,Zajedno za zdrave i osnažene mlade” koji NVO CAZAS sprovodi a finansijski podržava Ministartsvo zdravlja.