Pravo na zdravlje imamo svi – ili ne?

Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava čiji je slogan ove godine „Naša prava, naša budućnost, sada.“, podsjećamo na jedno od osnovnih čovječijih prava a to je pravo na zdravstvenu zaštitu. Crnogorski društveni odnos prema zdravlju je zasnovan mahom na maksimi odlaska kod doktora tek kada zdravstveno stanje postane ekstremno i više se ne može ignorisati. S […]

Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava čiji je slogan ove godine „Naša prava, naša budućnost, sada.“, podsjećamo na jedno od osnovnih čovječijih prava a to je pravo na zdravstvenu zaštitu. Crnogorski društveni odnos prema zdravlju je zasnovan mahom na maksimi odlaska kod doktora tek kada zdravstveno stanje postane ekstremno i više se ne može ignorisati. S druge strane, neki članovi našeg društva ni ne mogu da ostvare zdravstvenu zaštitu na ravnopravnoj osnovi i to su u prvom redu pripadnici LGBTIQ+ zajednice.

Građani Crne Gore često zaboravljaju da je cilj zdravstvene zaštite, onako kako je definisana i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti – dostizanje najvišeg mogućeg nivoa očuvanja zdravlja građana. Zaboravljamo da ne treba da trpimo bol ili ignorišemo razne simptome kojima naše tijelo pokušava da nam stavi do znanja da treba da se pozabavimo našim zdravljem. Dodatni otklon od traženja zdravstvene zaštite imaju LGBTIQ+ osobe koje zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta mogu biti diskriminisane, ili dobiti uslugu koja neće odgovoriti na probleme koje imaju.

„Zdravstvena zaštita predstavlja skup mjera i aktivnosti na očuvanju, zaštiti i unapređenju zdravlja građana, sprječavanju i suzbijanju bolesti i povreda, ranom otkrivanju bolesti i blagovremenom liječenju i rehabilitaciji.“ – čl. 2 Zakona o zdravstvenoj zaštiti

Zakon o zdravstvenoj zaštiti apostrofira u čl. 5 da pravo na zdravstvenu zaštitu imaju svi građani „bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, pol, rodni identitet, seksualnu orijentaciju, starosnu dob, invaliditet, jezik, vjeru, obrazovanje, socijalno porijeklo, imovno stanje i drugo lično svojstvo, u skladu sa zakonom.“

To znači da svi imaju pravo na kvalitetnu i adekvatnu zdravstvenu zaštitu što uključuje i sljedeća pojedinačna prava (čl.11):

• slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije;
• informisanje i obavještavanje o svim pitanjima koja se odnose na njegovo zdravlje;
• samoodlučivanje (slobodan izbor);
• naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene zaštite;
• drugo stručno mišljenje;
• odbijanje da bude predmet naučnog ispitivanja i istraživanja bez svoje saglasnosti ili bilo kog drugog pregleda ili medicinskog tretmana koji ne služi njegovom liječenju;
• privatnost i povjerljivost svih podataka koji se odnose na njegovo zdravlje;
• ishranu u skladu sa vjerom, u toku boravka u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se liječi;
• uvid u medicinsku dokumentaciju;
• samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove;
• prigovor, itd.

LGBTIQ+ osobama nisu zagarantovana sva prava iz zdravstvene zaštite. U praksi se dešava da zdravstveni radnici nisu dovoljno obučeni da pruže zaštitu rodno varijantnim osobama, u prvom redu transrodnim i interseksualnim osobama čija tijela prolaze ili su prošla kroz tranziciju ili sadrže medicinske karakteristike muškog i ženskog pola istovremeno. Dalje, operacije prilagođavanja pola za transrodne osobe koje se rade u Crnoj Gori često ostavljaju bolne zdravstvene komplikacije te se one transrodne osobe koje mogu to da priušte opredjeljuju da određene medicinske zahvate odrađuju u susjednom Beogradu ili drugdje izvan Crne Gore. Međutim, LGBTIQ+ osobe su jedna od socijalno ugroženih grupa, diskriminisana često prilikom zapošljavanja i ne mogu uvijek priuštiti ove dodatne troškove. Dodatno, godinama je sistemski neriješeno pitanje nabavke hormona estradiola za trans žene, i cis žene uopšte, koji su važni transrodnim osobama za tranziciju i opšte zdravlje.

Posebno je diskriminišuće kada pojedinačni zdravstveni radnici, nevezano za namjeru ili motive – derogativno se obraćaju LGBTIQ+ osobama ili se podsmijavaju problemima ili traže informacije o ličnom životu koje nemaju svrhu medicinskog informisanja. Dodatno je zabrinjavajuće kada podaci iznešeni od strane LGBTIQ+ osoba ili njihov identitet „iscure“ iz zdravstvene ustanove te budu predmet diskusije po zgradama, prodavnicama, i drugim prostorima, umjesto da se strogo čuvaju. Neke LGBTIQ+ osobe upravo plašeći otkrivanja svog identiteta radije biraju da trpe zdravstvene probleme ili da se same medikuju ugrožavajuću svoje zdravlje još više.

Kao LGBTIQ+ osoba imate pravo na zdravstvenu zaštitu i njenu povjerljivost. Ukoliko vam je neko od zdravstvenih prava prekršeno – obratite se zaštitnicima prava pacijenata, NVO CAZAS-u, Ombudsmanu ili u krajnjem slučaju prijavite policiji.

Dodatna dimenzija zdravlja je i mentalno zdravlje, koje u Crnoj Gori nije dovoljno afirmisano a osjetljivim grupacijama kao što su LGBTIQ+ osobe je prijeko potrebno uslijed posljedica koje na psihu ostavljaju prihvatanje sebe, odbacivanje od strane porodice i društva, diskriminacija, nasilje i sl. Potrebno je i da zdravstveni radnici za pružanje psihološke pomoći budu obučeni za rad sa LGBTIQ+ osobama i da se LGBTIQ+ osobama olakša ili subvencionira pristup psihološkoj pomoći. Kvalitetne psihoterapeutske sesije s pravom koštaju, a kako je već navedeno, zbog nejednakog pristupa zapošljavanju – nisu sve LGBTIQ+ osobe u mogućnosti da je priušte. Neke organizacije, uključujući i NVO CAZAS, pružaju besplatnu psihoterapiju ranjivim grupama ali je potrebno da se to uspostavi na opštem sistemskom nivou.

Zdravlje je na prvom mjestu!

Željka Ćetković, programska menadžerka u NVO CAZAS

Ovaj članak je dio projekta „Znanjem do prava i podrške“ koji sprovode NVO CAZAS i NVO Ljubav „Agape“ uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava. Stavovi iznešeni u ovom članku su isključiva odgovornost autorke i ne predstavljaju nužno stav Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, NVO CAZAS ili NVO Ljubav „Agape“.