Zablude o suicidu i znakovi koji mu prethode
Predrasude i stereotipi doprinose povećanju jaza i zaziranja od tematike suicida – što je jedan od vodećih problema na polju diskusije o važnosti mentalnog zdravlja na području Crne Gore. Posebna vrijednost leži u procesu otvaranja razgovara i u podsticanju prevazilaženja takvih barijera, te danas obrađujemo i razotkrivamo ono što zaista stoji iza široko rasprostranjenih zabluda […]
Predrasude i stereotipi doprinose povećanju jaza i zaziranja od tematike suicida – što je jedan od vodećih problema na polju diskusije o važnosti mentalnog zdravlja na području Crne Gore. Posebna vrijednost leži u procesu otvaranja razgovara i u podsticanju prevazilaženja takvih barijera, te danas obrađujemo i razotkrivamo ono što zaista stoji iza široko rasprostranjenih zabluda u domenu suicida.
Ljudi najčešće izvrše suicid bez prethodnih „upozorenja“: U suštini, pokazuje se baš suprotnim – većina ljudi u periodu koji je prethodio suicidu ili pokušaju sucida su na suptilan ili direktniji način komunicirali svoje namjere sa bliskom okolinom.
Jedino ljudi koji su pod teretom psihoze izvršavaju suicid, ili imaju namjere u tom domenu: Iako se pokazalo da je većina pojedinaca koji su izvršili suicid bila klinički depresivna, upravo opet većina – nije u spektru psihoza, te su bili visoko racionalni i u kontaktu sa realnošću.
Osoba koja izvrši suicid vjerovatno nije imala drugog izbora, ili je on bio „optimalan“: Ono što je ključno razumjeti kada govorimo o razlozima za suicid jeste da ne smijemo osuđivati nijedan poznati razlog koji se javlja kod osobe koja poseže za ovakvim poduhvatom. Sve što ona osjeća u datim momentima jeste u potpunosti validno, ali je od velike važnosti da shvatimo da u većini slučajeva razlozi koji su prethodili suicidu, iako ozbiljni, preživljavani su i procesuirani od strane ljudi u sličnim situacijama. Ono što ih međusobno razlikuje jeste lična percepcija i doživljaj datog problema. Nerijetko se dešava da je utisak o događaju veće težine nego li sami događaj.
Osobe koje pričaju o suicidalnim namjerama, nikada neće zaista izvršiti suicid: Opšte je poznata zabluda da ljudi koji govore o suicidalnim namjerama, u suštini, „traže pažnju“. To, naravno, ne može biti korektan način razmišljanja – pa i da postoji razlog iz kog smo uvjereni da osoba neće izvršiti usicid, svaku „prijetnju“ ili razgovor o istom moramo uzeti za ozbiljno – svaki otvoreni razgovor u okviru ove tematike je od velike važnosti i bitno je oruđe u pružanju adekvatne pomoći u mentalnom zdravlju i unaprijeđenju kvaliteta života koje, kao društvo, možemo pružiti osobi sa sucicidalnim mislima.
Ne bi trebalo razgovarati o suicidu sa osobama koje pate od depresije, ili kod kojih postoji opravdana sumnja da o ovom činu razmišljaju, kako ih ta priča ne bi nagnala da isti izvrše: Jedna od lošijih stvari koje možemo uraditi za osobe koje prate od depresije, ili za koje imamo opravdanu sumnju da su u riziku da izvrše suicid, jeste da kompletnu temu ignorišemo, ili je odbrusimo kada se jave njene naznake. Naime, većini ljudi koji su pod određenim psihičkim teretom predstavlja ogromnu olakšicu otvoreni razgovor i šansa da podijele svoje probleme. Kada glasno izgovore određene misli, stavove, osjećanja, nerijetko se desi da se pojedini koncepti u glavi „razbistre“, te da se racionalnije vidi šira slika situacije u kojoj se nalaze. Osim toga, u osnovi svakog vida međuljudske podrške stoji razumijevanje i empatija, što je, posebno u ovim momentima, ključno za osobu koju smatramo da je u povećanom riziku od sucidalnih namjera. Činjenica da neko želi da čuje njenu priču, da je shvaćena, prihvaćena i da su uvažena njena osjećanja, jeste nešto krucijalno u procesu unaprijeđenja njenog mentalnog zdravlja.
Vratićemo se na prvu zabludu i proširiti je listom čestih znakova, ili načina na koje ljudi komuniciraju svoje suicidalne namjere, a da to čine s namjerom i/ili nenamjerno:
Pričaju o suicidu, koriste izraze u kojima direktno komuniciraju svoje namjere, ili želje za istim -kao jedan od lako primijetnih prediktora suicida.
Nabavljanje sredstva/sredstava kojim bi se mogao izvršiti suicid;
Izbjegavanje društvenog kontakta, često i naglo osamljivanje;
Opterećenost tematikama kao što su smrt, umiranje, nasilje;
Drastične promjene u svakodnevnim rutinama – npr. u spavanju, ishrani, svakodnevnim aktivnostima.
Forsiranje rizičnih i opasnih ponašanja – npr. neprimjerena i opasna vožnja, upotreba psihoaktivnih supstanci, upuštanje u aktivnosti rizične po sopstveni život…
Drastične promjene u raspoloženju – uključuju izražavanje pozitivnih osjećanja velikog inteziteta, potom brza i vidljiva promjena na stanje obeshrabrenosti, apatije.
Osjećaj da ne mogu ništa da urade povodom određene situacije koja im predstavlja ogroman pritisak – osjećaj zatočenosti, beznađa.
Drastične promjene u crtama ličnosti, kao i povećana osjetljivost na spoljašnje i unutrašnje podražaje;
Neuobičajeni otpozdravi sa bliskim ljudima – koji bi mogli sugerisati na to da se neće vidjeti ponovo.
Poklanjanje ličnih stvari koje su od velike važnosti suicidalnoj osobi, bliskim ljudima, privođenje određenih poslova ili bitnih procesa kraju, a da za ovo nema drugog logičkog objašnjenja.
Na kraju, navodimo stavku koja ujedno, služi kao zabluda u domenu suicida, ali i kao naznaka da postoji validan rizik za isti. Osobe za koje znamo da pate od depresije, nakon podugačkog perioda koji je obilovao apatijom, izbjegavanjem okoline, beznađem, bezenergičnošću, drastično promijene raspoloženje i preokrenu ga u pozitivnom smjeru. Za ove osobe se nerijetko smatra da su „odbolovale“ svoj teret, te da za njih više ne postoji rizik od suicidalnih namjera. Realnost nam pokazuje apsolutnu suprotnost. Upravo ovakva vrsta drastičnog „skoka“ u raspoloženju jeste alarmantan ukazivač na rizik od suicidalnih namjera. Ono što stoji iza ove promjene u stanju osobe, nerijetko je činjenica da je ona donijela konačnu odluku o izvršenju suicida, te da period koji je došao nakon donšenja odluke, a koji prethodi samom činu suicida obiluje osjećanjem velikog olakšanja i prividnog poboljšanja raspoloženja.
Ovaj članak je nastao u sklopu projekta (Mo)mentalno zdravlje 2.0 podržanog kroz program „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji sprovode Centar za građansko obrazovanje (CGO), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i Politikon mreža. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost NVO CAZAS i autora/ki istog i ne odražava nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.