Vježbom do zdravlja

Fizička aktivnost, osim što u velikoj mjeri doprinosi somatskom zdravlju, pokazuje se da vidljiv pozitivan uticaj ostavlja i na polju mentalne dobrobiti. Opšte je poznato da su fizičko i psihičko zdravlje u konstantnoj uvezanosti, te da se unaprijeđenjem jednog, aktivno može uticati na drugo. Uzimajući u obzir činjenicu da povećanjem aktivnosti svog tijela, istom pomažemo, […]

Fizička aktivnost, osim što u velikoj mjeri doprinosi somatskom zdravlju, pokazuje se da vidljiv pozitivan uticaj ostavlja i na polju mentalne dobrobiti. Opšte je poznato da su fizičko i psihičko zdravlje u konstantnoj uvezanosti, te da se unaprijeđenjem jednog, aktivno može uticati na drugo. Uzimajući u obzir činjenicu da povećanjem aktivnosti svog tijela, istom pomažemo, činimo ga jačim, otpornijim – logično je zaključiti da istovremeno raste otpornost mentalnog aspekta zdravlja pojedinca.

Jedna od prvobitnih informacija na koju se nailazi kada se ispituje međuzavisnost fizičke aktivnosti i mentalnog zdravlja jeste način preko kog ona utiče na lučenje hormona. Pokazuje se da endorfini, hormoni koji djeluju kao prirodni analgetici (ublažuju bol), ali i euforici tj. poboljšavaju raspoloženje, bivaju lučeni u većoj mjeri tokom fizičkih aktivnosti. Osim toga, nivo kortizola (koji se obično naziva „hormonom stresa“) hormon koji se oslobađa kao reakcija na stres i čija dugotrajna povišena proizvodnja negativno utiče na organizam, fizičkom aktivnošću se reguliše. Zaključuje se da redovno aktiviranje svog tijela može u velikoj mjeri doprinijeti dobrobiti mentalnog stanja, sa biološkog aspekta posmatranja.

Mnogobrojne empirijske studije govore o tome da mentalno zdravlje i fizička aktivnost ostvaruju visoke nivoe korelacije u raznim kontekstima – o čemu to svjedoči? Fizički neaktivne individue iskazuju veće neregulisanosti u pogledu mentalnog zdravlja, u odnosu na aktivne pojedince. Postoji znatan uticaj nivoa fizičke aktivnosti na percepciju sopstvenog tijela (’body image’) i na generalno poimanje sebe – odnosno, što se više vježba, veće su šanse da će percepcija o sebi biti pozitivnija – što, podrazumijevano, ima pozitivan ishod na mentalnu dobrobit.

Redovno vježbanje (aktiviranje tijela u okviru raznovrsnih aktivnosti) utiče na depresivna i anksiozna stanja u opštoj populaciji, a posebno u slučajevima kliničkih pacijenata koji u znatnoj mjeri doživljavaju simptome depresivnih i anksioznih poremećaja.

Slična istraživanja dokazuju snagu uticaja praktikovanja fizičke aktivnosti i na primjeru osoba koje koriste droge, ili upotrebljavaju druge psihoaktivne supstance, gdje se uviđa da se ovim putem može pomoći u regulisanju njihove potrebe za takvim supstancama, posebno u slučajevima gdje osobe nemaju pristup određenim oblicima terapije. Ova činjenica nam je od posebne važnosti kada govorimo o zaštiti mentalnog zdravlja osoba koje pripadaju najugroženijim grupama u Crnoj Gori.

Vježbanje reguliše i poboljšava kvalitet sna, što istovremeno unaprijeđuje mentalno funcionisanje. Redovna aktivnost u velikoj mjeri utiče na kogniciju, to jest osnažava koncentraciju i fokus, održava pamćenje, reguliše pažnju i osjetljivost na okolne podražaje.

Aktivno tijelo pomaže da se regulišu negativna i napeta afektivna stanja, te smanjuju njihov stresogeni uticaj na duže staze. Pokazuje se i da se na ovaj način može povećati doživljaj svrishodnosti, ispunjenosti, pa smanjiti apatija – osim toga, tokom učestvovanja u grupnim fizičkim aktivnostima, osobe se pridružuju novim socijalnim grupama, ostvaruju poznanstva, nove vrste povezanosti sa društvom, te osjećaju veći nivo podrške i razumijevanje od strane okoline što, opet, čini lakšim očuvanje mentalnog zdravlja.

Propratni osjećaj koji se javlja kod velikog broja ljudi prilikom redovnog praktikovanja fizičke aktivnosti jeste doživljaj postignuća, a uz već spomenuto regulisanje doživljaja stresa, zaključuje se da fizička aktivnost zaista može unaprijediti pojedinčevo svakodnevno funkcionisanje, kvalitet života, poboljšanjem rezilijentnosti na sveprisutne stresore – odnosno, dugoročnim osnaživanjem njegovih mehanizama prevazilaženja i opšteg mentalnog blagostanja.

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta (Mo)mentalno zdravlje 2.0 podržanog kroz program „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji sprovode Centar za građansko obrazovanje (CGO), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i Politikon mreža. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost NVO CAZAS i autora/ki istog i ne odražava nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.