Usamljenost ili samoća?
Usamljenost se nerijetko smatra uobičajenim stanjem, koje sa sobom ne nosi određenu ozbiljnost, te da ga je sasvim u redu „skrajnuti“ od misaonog toka, odnosno ignorisati osjećanja koja proizvodi, sve dok pojedinca ne zadesi nova okolnost koja će izazvati drugačije obojana emocionalna stanja i potisnuti doživljaj usamljenosti. Stanje koje pojedinac karakteriše kao usamljenost jeste iskustvo […]

Usamljenost se nerijetko smatra uobičajenim stanjem, koje sa sobom ne nosi određenu ozbiljnost, te da ga je sasvim u redu „skrajnuti“ od misaonog toka, odnosno ignorisati osjećanja koja proizvodi, sve dok pojedinca ne zadesi nova okolnost koja će izazvati drugačije obojana emocionalna stanja i potisnuti doživljaj usamljenosti.
Stanje koje pojedinac karakteriše kao usamljenost jeste iskustvo koje djeluje uznemirujuće, a javlja se kada osoba svoje interpersonalne odnose percipira kao manje u kvalitetu ili kvantitetu nego što bi u datom trenutku željela. Ipak, važno je napomenuti da su samoća i usamljenost dva različita pojma tj. samoća neće nužno kod pojedinca uzrokovati doživljaj usamljenosti. Takođe, iako okruženi društvom, ovaj osjećaj i dalje može biti prisutan. Zaključujemo da usamljenost ne biva uzrokovana konkretnom okolnošću, već pojedinčevim tumačenjem date okolnosti.
Istraživanja govore da se, za period odraslosti, mjera doživljaja usamljenosti obično kreće u okviru određenih, subjektivnih tačaka, a fluktuira u zavisnosti od aktuelnog životnog dešavanja, ali i da se u znatnoj mjeri povećava ulaskom u duboku starost – granice dotadašnjeg doživljavanja usamljenosti se pomjeraju.
Zašto je o usamljenosti važno razgovarati? Pokazuje se da je produženo stanje u kom je usamljenost sveprisutna u tijesnoj vezi sa depresijom, neuroticizmom, nedostatkom socijalne podrške, otuđivanjem, neurozama. Osim toga, istraživanja pokazuju da produžena usamljenost predstavlja riziko faktor za pojavu somatskih bolesti i da postoji mogućnost da doprinosi skraćenju životnog vijeka.
Doživljaj usamljenosti velikog inteziteta može u našem tijelu izazvati reakcije koje bi se obično ispoljile u situacijama koje percipiramo direktno opasnim po nas. Povećavajući krvni pritisak, ovaj doživljaj aktivira kako tjelesne, tako i psihičke reakcije na stres. Osim ovoga, pokazalo se da usamljenost može suzbiti, tj. umanjiti funkcije našeg imunog sistema, što, opet, dovodi do somatskih oboljenja.
U vremenu koje je obilježeno nikad većom digitalnom povezanošću, sve se više primjećuje porast osjećaja usamljenosti kod pojedinaca. Digitalni mediji, iako kreirani sa ciljem da očvrsnu tok međusobne razmjene informacija i olakšaju komunikaciju, čini se da sve više produbljuju razmeđe u iskrenom i neposrednom ljudskom kontaktu. Upravo je neposrednost ključna, kao momenat u kom se ljudi, bez prisustva digitalnog identiteta i digitalnih kanala komunikacije, izloženi spontanošću razgovora, svim emocijama i crtama ličnosti sagovornika/ce (ali i svojim), suočavaju sa sopstvenim doživljajem prisustva druge strane. Na ovaj način se razvija empatija i nadograđuje emocionalna inteligencija.
Pokazuje se da digitalizacija, u pokušaju da nas u većoj mjeri poveže, rasipa kvalitet smislenih dubinskih međuljudskih odnosa, zadržavajući ih na nivou – puke povezanosti.
Ljudi, u najranjivijim momentima, pognuti pod teretom usamljenosti, vape za doživljajem duboke povezanosti, ostvarenog razumijevanja i saosjećanja sa drugom osobom. Jedino ovim putem čovjek shvata da nije sam, da je shvaćen/a, prihvaćen/a i ravnopravan dio određene cjeline.
Iako produžena usamljenost može zahvatiti bilo kog pojedinca, skrećemo pažnju na određene ranjive grupe u Crnoj Gori: osobe sa hroničnim mentalnim oboljenjima, osobe koje koriste droge, osobe koje boluju od HIV-a i hepatitisa C, osobe sa invaliditetom, potom razne manjinske grupe… Uslijed razvijenih stereotipa o navedenim grupama i vidljivoj težnji da se pojedinci koji im pripadaju izopšte, doživljaj usamljenosti može biti razvijeniji kod njih, ili produbiti probleme sa kojima se već bore. Posebno u navedenim slučajevima, usamljenost raste dvostruko. Uslovljena je osjećajem izopštenosti iz društva kom pripadaju, ali i sopstvenim otuđivanjem zbog nedostatka empatije i podrške okoline, a u cilju sopstvene zaštite. Socijalna podrška, razbijanje višeslojnih stereotipa u našem društvu, kao i lakši pristup informacijama o načinima na koje mogu dobiti pomoć u očuvanju svog mentalnog zdravlja – neki su od efektivnijih načina preko kojih se ranjive grupe u Crnoj Gori mogu podržati i kod njih ublažiti doživljaj usamljenosti.
Osobe koje hronično osjećaju usamljenost često imaju crte ličnosti koje ih „povlače“ ka posmatranju svijeta kroz negativnije okno. Ono ih štiti od odbacivanja od strane društva, pa i samo društvo procjenjuje uz već postojeće pedispozicije za negativnije stavove. Ovo naginjanje ka pesimizmu određuje kako će se osoba nositi sa stresogenim okolnostima. Pokazuje se da usamljeni pojedinci teže da se odvoje i povuku pred stresorima, dok pojedinci koji nijesu pod trenutnim teretom usamljenosti, ili je generalno doživljavaju u manjoj mjeri, češće idu ka tome da se aktivno bore sa stresorom, tražeći, pritom, svrsishodnu podršku u pogledu ostvarenih međuljudskih odnosa.
Shvatajući koliki teret usamljenost predstavlja pojedincu, posebno pripadnicima ranjivih grupa i koliko ih njene direktne i indirektne posljedice ometaju u ostvarivanju svojih potencijala, skrećemo pažnju na važnost socijalne podrške, te njenom prostiranju izvan granica digitalnih medija u procesu smanjenja doživljaja usamljenosti i adekvatne reintegracije u društvo.
Ovaj članak je nastao u sklopu projekta (Mo)mentalno zdravlje 2.0 podržanog kroz program „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“ koji sprovode Centar za građansko obrazovanje (CGO), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i Politikon mreža. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost NVO CAZAS i autora/ki istog i ne odražava nužno stavove CGO-a, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.