Kojim putem do sreće?

Da li je za istinsku sreću potreban svakodnevan pozitivan stav, dobra energija ili naklonost životnih okolnosti našim potrebama? Da li smo u kontroli sopstvenog doživljaja sreće i kako put njegovog povećanja? U cilju simboličnog obilježavanja Svjetskog dana sreće, dekonstruišemo određene stavove o pojmu sreće i objašnjavamo instance koje zajedničkim uticajem grade svakodnevna zdrava zadovoljstva i […]

Da li je za istinsku sreću potreban svakodnevan pozitivan stav, dobra energija ili naklonost životnih okolnosti našim potrebama? Da li smo u kontroli sopstvenog doživljaja sreće i kako put njegovog povećanja? U cilju simboličnog obilježavanja Svjetskog dana sreće, dekonstruišemo određene stavove o pojmu sreće i objašnjavamo instance koje zajedničkim uticajem grade svakodnevna zdrava zadovoljstva i kao jedan od produkata – kod osobe ostvaruju dugoročan osjećaj sreće.

Dokazano je da lični doživljaj sreće – od životnih okolnosti, zavisi samo 10%, pa se u većoj mjeri tiče crta ličnosti, ali i genetskih, urođenih faktora pojedinca. Tokom velikog broja dosadašnjih istraživanja u cilju boljeg razumijevanja ljudske sreće i njene fluktuacije, izdvojeno je nekoliko faktora koji su ključni u povećanju sreće, a zavise od svjesne aktivnosti i posvećenosti pojedinca u procesu ispunjavanja istih.

Na početku, dekonstruisaćemo gledište da se sreća ostvaruje tako što se kao cilj postavi njeno dosezanje. Sreća jeste osjećaj koji je koprodukt mnogostrukih aktivnosti, tj. prati njihovo ispunjenje. Potrebno je da naš fokus bude na adekvatnom ispunjenju aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet življenja, a ne na opsesivnom zamišljanju načina preko kojih ćemo se potencijalno osjetiti srećnima. Pokazano je da, što se osobe u većoj mjeri trude da prate „instrukcije“ koje će ih dovesti do sreće i što više sreću percipiraju kao konstrukt koji se mora ispuniti, utom je manje osjećaju.

Istinski i stabilan osjećaj sreće se dostiže tako što ne razmišljamo o njemu kao cilju koji je potrebno ispuniti, već kao o osjećaju koji nadolazi posljednično ispunjenju drugih ključnih ciljeva. A koji su to zadaci kojima se možemo pozabaviti?

Iskazivanje zahvalnosti: Može se definisati kao doživljaj radoznalosti prema životu, zahvalnost i vrednovanje činjenice da smo njegov svrsishodan dio. Ipak, zahvalnost se ne dostiže prostim ponavljanjem izjava zahvalnosti na početku dana, već realnim promatranjem i prebacanjem fokusa na sve ono što neprikosnoveno doprinosi pozitivi u našem životu. Kada se do tog saznanja dođe, važno je da sebi zaista dozvolimo da se osjetimo privilegovanim i zadovoljnim činjenicom da nam određeni ljudi (ili životinje), aktivnosti, osobine, vještine i stanja čine neizostavan dio života.

Istraživanje iz 2000. godine (Myers), pokazuje da su najsrećniji ljudi oni koji oko sebe imaju jak sistem društvene podrške, jake i bliske odnose sa ljudima koji čine dio njihove svakodnevice. Ovaj zaključak se nadvezuje na činjenicu da ono što doprinosi našem sojećaju sreće jesu odnosi koji se njeguju iskazivanjem zahvalnosti.

Vizualizovanje najbolje moguće verzije sebe: Ovaj zadatak funkcioniše po principu izgradnje racionalnog pozitivizma u osobi. Podrazumijeva produktivno razmišljanje o sebi u budućnosti, tako što u toj realnosti, mi živimo u koži najbolje moguće verzije sebe. Ključno je razmišljanje ne svoditi na „maštarenje“, već ga oblikovati u postavljanje realnih i ostvarljivih ciljeva, pa se, u skladu sa tim, kod osobe učvršćuje volja i ambicija za narednim boljim dostignućima. Ukoliko upadnemo u klopku predviđanja nečega što je u datom trenutku nerealno, ili neostvarljivo, sebe postavljamo u poziciju potencijalnog gubitka volje za radom na snovima, posljedično uviđanju da ih je nemoguće ostvariti.

Vizualizujte osobu kojoj stremite, ali ne zaboravite da ona mora biti realni produkt aktivnog rada na ciljevima i ličnosti koja u vama postoji danas. Ne zaboravite da na vidljivoj površini zapisujete vaše ciljeve – ono što je zapisano se mnogo efikasnije razvija u realan plan!

Upotpunite život sopstvenom ljubaznošću: Iako nerijetko očekujemo da će usluge koje činimo drugima iscrpiti našu energiju, istraživanja dokazuju suprotno. Povremena usluga i pomoć koju uputimo osobi iz ljubaznosti, a ne lične koristi, nama – kao pružaocu, može donijeti ključne beneficije. Tokom ispunjavanja akivnosti koja za cilj ima doprinos drugom pojedincu, osjećamo zadovoljstvo što je ta dobrobit prouzrokovana upravo našim djelovanjem. Dodatno, tokom ovakvih momenata, uspijevamo da proširimo saznanje o sebi i svojim mogućnostima, jer djelujemo na, do tada, nepoznatom terenu.

Do sreće ne postoji ravan i jasan put, ali ona kao ishod nerijetko nastaje iz aktivnog rada na ispunjenju svojih potencijala, vrednovanja svih pozitivnih aspekata i odnosa u našem životu, kao i praktikovanja aktivnosti čija je isključiva svrha dobrobit druge osobe.

Lyubomirsky, S. & Kurtz, J. (2013). Towards a durable happinness.