Istorija LGBT pokreta
Korijeni organizovanih LGBT+ pokreta datiraju od 1920-ih i 1930-ih, s razvojem urbane gej i lezbijske kulture. Same LGBT organizacije počele su da se u potpunosti razvijaju tek nakon Drugog svjetskog rata. U Holandiji su se 1946. godine gej muškarci – a kasnije i lezbejke – okupili pod imenom ‘The Shakespeare Club’, a zatim kao organizacija […]
Korijeni organizovanih LGBT+ pokreta datiraju od 1920-ih i 1930-ih, s razvojem urbane gej i lezbijske kulture. Same LGBT organizacije počele su da se u potpunosti razvijaju tek nakon Drugog svjetskog rata. U Holandiji su se 1946. godine gej muškarci – a kasnije i lezbejke – okupili pod imenom ‘The Shakespeare Club’, a zatim kao organizacija pod nazivom C.O.C. (Centar za kulturu i slobodno vrijeme). C.O.C. poznata je kao najstarija lezbejska, gej, biseksualna i transrodna organizacija na svijetu.
U SAD-u, prvi pokušaji osnivanja lezbejske i gej organizacije datiraju od 1950. godine u Los Anđelesu, kada je mala grupa muškaraca osnovala Mattachine Society sa uglavnom muškim članovima. Društvu se 1955. pridružila lezbejska organizacija sa sjedištem u San Francisku, pod nazivom Kćeri Bilitisa. Iako su tokom 1950-ih ove organizacije bile male, ali su osnovale ogranke u nekoliko gradova i izdavale časopise koji su postali svjetionik nade za čitaoce.
Kao početak gej pokreta se često uzima datum 27. juna 1969. godine i racija njujorške policije na gej bar u Greenwich Villageu, The Stonewall Inn. Suprotno očekivanjima, gosti bara su uzvratili, izazvavši tri noći nereda u okolini, praćenih pojavom slogana ‘gay power’ na zgradama. Gotovo preko noći rođen je masovni pokret za slobodu homoseksualaca. Zahvaljujući radikalnom protestu Afroamerikanaca, žena i antiratnih demonstranata iz 1960-ih, gejevi su izazivali sve oblike neprijateljstva i kažnjavanja koje je društvo izricalo. Odlukom da ‘izađu iz ormara’ i javno proglase svoj identitet, dali su značajan podsticaj širem pokretu za društvene promjene.
Takođe, isti se razvoj može vidjeti u zapadnoevropskim zemljama, gdje svijet lezbijki i homoseksualaca više nije underground subkultura, već dobro organizovana zajednica, posebno u većim gradovima. Ovo često uključuje gej kompanije, političke klubove, agencije za socijalne usluge, društvene centre i vjerske zajednice koje okupljaju ljude. Na brojnim mjestima na izbore se kandiduju otvoreni gej kandidati.
U toku ovih borbi, homoseksualci i lezbejke su shvatili da se ne prilagođavaju i neće se prilagođavati dominantnim društvenim rodnim ulogama. Homoseksualci ne samo da su doveli u pitanje heteroseksualnu normu, već su osporavali i slike o tome kako bi muškarci i žene trebalo da se ponašaju, kako bi trebali da izgledaju i koje uloge trebaju da imaju u društvu. Ova konfrontacija s represivnim društvenim normama izvedena je na spektakularne načine koji su povećali vidljivost borbi, kao što je ‘ljubljenje’ lezbijki na njemačkom gradskom trgu. Oni su također često koristili tradicionalne političke pristupe, kao što su lobiranje i zagovaranje. Prisustvo javno autovanje lezbejki i gejeva u politici, kao i organizacije kao što su Međunarodna lezbijska i gej asocijacija (ILGA) ili Međunarodna organizacija mladih i studenata gejeva, lezbijki, biseksualaca i transrodnih osoba (IGLYO) značajno su doprinele uključivanju LGBT pitanja u diskusijama o jednakim mogućnostima, ljudskim pravima i opštoj socijalnoj politici.
Zbog nereda u Stonewall-u u junu, taj mjesec je izabran za mjesec LGBT ponosa, kada se širom svijeta organizuju LGBT marševi i festivali (iako se u nekim regijama održavaju i u drugim terminima). Ovakvi festivali i marševi se organizuju ne samo da promovišu samopotvrđivanje, dostojanstvo i jednakost, već su postali i važan način za povećanje vidljivosti LGBT+ osoba i uvođenje pokreta.
Prva crnogorska parada ponosa u organizaciji LGBT Forum Progresa održana je 24. jula 2013. u Budvi, dok je iste godine 20. oktobra u Podgorici u organizaciji Queer Montenegra održana druga crnogorska parada ponosa.