Crna Gora na putu ka ostvarivanju ciljeva 90-90-90

U cilju zaustavljanja HIV epidemije, države članice UN-a su se obavezale da će do kraja 2020.god. dostići takozvani cilj 90-90-90. Uprkos značajnom napretku, pojedini regioni, uključujući i evropski region, daleko su od zacrtanog cilja tj. okončanja HIV epidemije. Procjenjuje se da je u svijetu od početka epidemije, do kraja 2020. godine HIV-om inficirano 79,3 miliona […]

U cilju zaustavljanja HIV epidemije, države članice UN-a su se obavezale da će do kraja 2020.god. dostići takozvani cilj 90-90-90. Uprkos značajnom napretku, pojedini regioni, uključujući i evropski region, daleko su od zacrtanog cilja tj. okončanja HIV epidemije.

Procjenjuje se da je u svijetu od početka epidemije, do kraja 2020. godine HIV-om inficirano 79,3 miliona ljudi. Na kraju 2020.god. sa HIV-om je živjelo 37,7 miliona ljudi od kojih je oko 28 miliona imalo pristup antiretrovirusnoj terapiji. Tokom posljednje dvije decenije, u svijetu je zabilježen značajan napredak u borbi protiv HIV/AIDS-a, pa je broj novih infekcija smanjen za 31% u odnosu na 2010.god. dok je broj umrlih od posljedica AIDS-a u 2020. godini manji za 64% u odnosu na pik registrovan 2004. godine.

Cilj 90-90-90 podrazumjeva da najmanje 90% ljudi koji žive sa HIV-om (PLHIV) zna za svoj status, tj. bude testirano, da 90% osoba sa dijagnostikovanom HIV infekcijom bude na antiretrovirusnoj terapiji (ART) i da 90% osoba koje su na antiretrovirusnoj terapiji ima stabilnu virusnu supresiju (nizak nivo virusnih kopija u krvi). Dostizanje ovih ciljeva podrazumjeva da najmanje 73% osoba koje žive sa HIV-om ima suprimiran nivo virusnih kopija u krvi. Dobar terapijski odgovor i uspostavljanje virusne supresije dovodi do poboljšanja kvaliteta života inficirane osobe, produžuje se očekivano trajanje života inficiranog i smanjuje se mogućnost prenosa infekcije na neinficirane osobe, tj. prevenira se dalje širenje HIV infekcije.

U cilju određivanja stepena realizacije ciljeva 90-90-90 koriste se informacije praćenja kontinuuma u liječenju – praćenje počev od uspostavljanja dijagnoze HIV-a do virusne supresije (testing and treatment cascade).

Prvi slučaj HIV infekcije u našoj zemlji je registrovan 1989. godine i od tada do kraja 2020. godine, registrovano je ukupno 318 osoba inficiranih HIV-om, od kojih je 149 u momentu otkrivanja infekcije bilo u stadijumu razvijene bolesti, tj. AIDS-a (47% svih registrovanih HIV pozitivnih osoba). U istom periodu 61 osoba je umrla od AIDS-a. Prema podacima iz Registra u Crnoj Gori je na kraju 2020. god. sa HIV-om živjelo 257 osoba, što čini da je registrovana prevalencija HIV infekcije 0,04%. Međutim, korišćenjem epidemioloških modela, procjenjuje se da u Crnoj Gori sa HIV-om živi oko 400 osoba, od kojih je 66% testirano, tj. zna svoj status, što znači da 1/3 inficiranih nije svjesna svog HIV statusa, tj. ne zna da je inficirana.
Tokom posljednje decenije, sa povećanjem stope testiranja, uočava se porast broja otkrivenih infekcija, a smanjenje trenda umiranja osoba sa AIDS-om, što se može objasniti efektima antiretrovirusne terapije.

Testiranje na HIV u Crnoj Gori je značajno unapređeno, posebno sa otvaranjem Savjetovališta za povjerljivo savjetovanje i testiranje (DPST). Prvo Savjetovalište za DPST je počelo sa radom 2005. godine u Podgorici u Institutu za javno zdravlje, a kasnije je otvoreno još sedam Savjetovališta u domovima zdravlja u sedam opština Crne Gore (Bar, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Bijelo Polje, Berane i Pljevlja). Međutim, i pored značajnog porasta broja testiranih tokom posljednjih godina, stopa testiranja na HIV je i dalje niska i kreće se oko 10 testiranih na 1000 stanovnika. Kako bi prvi cilj mogao biti ispunjen, da preko 90% osoba koje su HIV inficirane znaju svoj HIV status, potrebno je značajno unaprijediti testiranje i promijeniti pristup testiranju od pasivnog, koji podrazumijeva da osoba sama prepozna rizik i dođe na testiranje, ka proaktivnom pristupu koji uključuje ciljane promocije testiranja, investiranje u strategije kojima bi se povećala ponuda testiranja, kao što je integrisano testiranje na HIV i hepatitise B i C, uvođenje testiranja u zajednici i prakse samotestiranja. Takođe, jedan od značajnih faktora koji smanjuju obim testiranja, je visok nivo stigmatizacije koja prati HIV infekciju i populacije koje su u povećanom riziku od HIV-a.

Dijagnostika, liječenje i praćenje HIV inficiranih je u našoj zemlji dostupno i besplatno (pokriveno od strane Fonda za zdravstveno osiguranje). Terapijski protokol koji se koristi u Crnoj Gori u skladu je sa preporukama koje izdaje „European AIDS Clinical Society“ (EACS) i u našoj zemlji su dostupne pojedine fiksne kombinacije antiretrovirusnih lijekova. Takođe, u skladu sa preporukama, krajem 2015. godine započelo se sa tzv. „treat all“ praksom koja podrazumijeva da broj CD4 limfocita ne predstavlja kriterijum za uvođenje terapije, već se liječenje preporučuje svim HIV inficiranim osobama. U najvećem broju slučajeva, terapija se započne u roku od mjesec dana od potvrđivanja HIV infekcije. Na kraju 2020. godine u Crnoj Gori je na antiretrovirusnoj terapiji (ART) bilo 195 osoba (svi iznad 15 godina starosti), što čini 50% procjenjenog broja osoba koje žive sa HIV-om. Virusna supresija je dostignuta kod 96% osoba koje su na terapiji i koje su tokom 2020. godine imale bar jedan test određivanja nivoa virusnih kopija u krvi, odnosno virusna supresija je postignuta kod 48% svih osoba koje žive sa HIV-om.

Kako bi se ispunili zacrtani ciljevi potrebno je, pored osiguravanja ranog uvođenja terapije, uložiti i dodatne napore u obezbjeđivanju dugoročnog zadržavanja na terapiji, redovnom praćenju terapijskog odgovora i obezbjeđivanju podrške u adherenci, tj. pridržavanju protokola liječenja.

Ovaj tekst je produkt #SOSprojekta