Marković: Crna Gora prednjači u broju samoubistava, ljudi se stide da javno govore o mentalnom zdravlju

Ljudi imaju osjećaj da su njihovi mentalni problemi dio izolovanog iskustva i da većina osoba ne prolazi ništa slično, što nas još dublje gura u osjećaj neadekvatnosti i ideju da sa nama nešto suštinski nije u redu, kazala je Marković

Crna Gora je zemlja koja u posljednjoj deceniji prednjači u statistikama Svjetske zdravstvene organizacije kada je u pitanju broj samoubistava u odnosu na broj stanovnika. U našoj državi od početka ove godine 71 osoba izvršila je samoubistvo, podatak je Uprave policije.

Crnogorsku javnost nedavno su potresle vijesti o samoubistvima dvoje mladih ljudi, skokom sa mosta.

“U periodu od 1. januara 2021. godine do 23. avgusta 2021. godine registrovana su tri samoubistva maloljetnika i to dva na području nadležnosti Centra bezbjednosti Podgorica i jedno na području nadležnosti Centra bezbjednosti Pljevlja”, saopšteno je Portalu Analitika iz Uprave policije. Posebno je zabrinjavajuće kada jedna mlada osoba okonča život na ovakav način. Da neka osoba ima problem, teško je prepoznati, tvrdi Jelena Marković, komunikološkinja i psihološka savjetnica.

“Često se desi da porodica i prijatelji primijete da nešto nije u redu i da jednostavno ne umiju da pomognu osobi koju vole ili da, nažalost, uz svu pomoć ishod bude tragičan. Iz mog iskustva, ljudi ne ignorišu problem zato što su neempatični i nije im stalo, već zato što ne znaju kako da pomognu”, ističe Marković.

Do samoubistva uglavnom dolazi bez najave, a, kako kaže naša sagovornica, ljudi su nekada veoma dobri u prikrivanju toga koliko im je teško i šta ih sve muči.

“Svi smo mi nekada rekli “dobro sam”, kada smo bili sve, samo ne dobro. Kolektivni narativ ne bi smio da ide u pravcu “užasno je što niko neće da pomogne”. Vjerujem da bi bilo korisnije kada bismo umjesto toga počeli da se bavimo time kako da normalizujemo priču o mentalnom zdravlju i kako da pružimo konkretnu podršku porodicama i zajednicama, da što bolje i ranije potraže pomoć. Ako ignorišemo problem jer nam nije stalo, to je jedno. Ali ako nemamo dovoljno znanja i resursa da pomognemo nekome za koga vidimo da pati, to je tako tužan osjećaj duboke nemoći”, ističe Jelena Marković.

ANKSIOZNOST I DEPRESIJA NIJESU FOTOGENIČNE

U eri društvenih mreža, onda kada se sve informacije dijele u virtuelnom svijetu, javnost je zaintrigirala informacija da je dvoje mladih ljudi samoubistva “najavilo” na jednoj društvenoj mreži. MUP je, nakon spekulacija, demantovao da se radi o sekti ili povezanim samoubistvima.

“U našem svakodnevnom funkcionisanju, zdravi ljudi imaju izraženu svijest o nečemu što zovemo “privatno ja” i “javno ja”. “Javno ja” je ono što prikazujemo širem krugu ljudi. To je ono kakvi smo na poslu, na ulici, na nekoj proslavi… “Privatno ja” je kao mali lični bekstejdž – ono što se dešava iza zavjesa, djelovi naše ličnosti koji su rezervisani samo za najuži krug ljudi”, pojašnjava sagovornica Portala Analitika.

I dok su, s jedne strane, društvene mreže preplavljene nekim finim stvarima, putovanjima, izlascima, fotografijama na kojima su ljudi “srećni i zadovljni”, oni manje lijepi osjećaji se rjeđe dijele. U našem društvu i dalje je sramota reći da neka osoba ima problem sa mentalnim zdravljem.

“Anksioznost i depresija nijesu baš fotogenične i još je velika količina stida vezana za mentalno zdravlje. Ljudi imaju osjećaj da su njihovi mentalni problemi dio izolovanog iskustva i da većina osoba ne prolazi ništa slično, što nas još dublje gura u osjećaj neadekvatnosti i ideju da sa nama nešto suštinski nije u redu. S druge strane, podaci kažu da će preko 85 odsto ljudi tokom života proći kroz depresivna ili anksiozna stanja. Srećom, i ovo se mijenja i u posljednje vrijeme ima sve više ljudi koji javno pričaju o mentalnom zdravlju, psihoterapiji i ličnim iskustvima i ima puno divnih ljudi koji na Instagram-u, YouTube-u i Facebook-u obrađuju ove teme”, pojašnjava Marković.

Nekada je, kaže naša sagovornica, lakše prepoznati signale za uzbunu kroz kontakt u online svijetu, nego uživo. Pojašnjava i da postoje situacije na koje treba obratiti pažnju.

„Ponekad se ljudi lakše otvore kada postoji distanca inekada je lakše napisati šta nas muči, nego reći. Na neke stvari možemo da obratimo pažnju. Da li je osoba sa kojom razgovaramo otvoreno pominjala samopovređivanje? Da li djeluje da kada priča o svojim problemima, da ne vidi nikakvo rješenje? Da li se otvoreno žali kako ne vidi smisao ni u čemu? Ponekad će ljudi virtuelno imati veću slobodu da se izraze jer nisu direktno izloženi riziku od osude. Ove stvari ne znače nužno da će neko povrijediti sebe, ali svakako zavrjeđuju pažnju“, pojašnjava Marković.

KAKO INFLUENSERI DANAS MIJENJAJU SVIJET I UTIČU NA NAŠU DJECU?
Internet i društvene mreže važan su dio svakodnevice svakog mladog čovjeka. Influenseri, ljudi sa velikim brojem pratilaca, kako bi došli do što većeg broja pregleda, koriste razne taktike, a često ti poduhvati nisu baš najbolji primjer mlađim generacijama. Mladi i tinejdžeri oponašaju trendove sa socijalnih mreža.

„Neko priča o igricama, neko o modi, neko o treninzima, neko o djeci, a neko ni o čemu konkretno. Iako ima jako puno pogrdne konotacije oko riječi “influenser”, uticaj koji ovi ljudi mogu imati na mlade je ogroman. Pratim jednu ženu koja ima dva miliona pratilaca i njene objave mi se nađu ispod fotografije sestrine mačke, a iznad fotografije drugove vjeridbe. Ta žena je time ušla u neki moj svijet i to pojačava psihološki osjećaj povezanosti“, pojašnjava Marković.

Naša sagovornica smatra da nije dužnost influensera da vaspitavaju djecu i mlade, ali je stava da svako javno eksponiranje nosi sa sobom dozu odgovornosti koje treba svi da budu svjesni.

„Na mom Instagram profilu redovno pričam o temama koje se tiču mentalnog zdravlja. To, naravno, često motiviše ljude da mi se jave sa nekim svojim ličnim problemima. Mislim da Instagram inbox nije mjesto za psihoterapiju, ali vjerujem da neka empatična riječ može da znači. Uglavnom se trudim da ljude ohrabrim da razgovaraju sa nekim uživo“, kaže Marković.

Nekada je lakše ispričati problem nepoznatoj osobi jer nema straha od osude. Uputiti lijepu riječ, najmanje je što može učiniti svaki pojedinac.

„Kroz svoje prisustvo na mrežama pokušavam da pošaljem jasnu poruku da se svi nekada suočavamo sa teškim periodima, problemima, trzavicama i preispitivanjima. Jako je nezgodno kada primijetimo nešto što nam pali lampicu u onlajn svijetu za nekoga koga ne poznajemo. Nekada je dovoljno samo se javiti nekome ko pati, uputiti neku riječ podrške, pokazati empatiju. Mislim da je vrlo destruktivno (i uživo i onlajn) reći “to nije ništa, sve je u tvojoj glavi”, jer to ljude gura dublje u osjećaj da su usamljeni i da ih drugi ne razumiju“, poručuje Marković.

Ukoliko smo zabrinuti za osobu koju poznajemo, Marković pojašnjava da ne treba da okrećemo glavu.

„Treba pozvati ljude, ponuditi im razgovor bez osuđivanja, poslati im jasnu poruku da su nam važni i da nema toga što ne možemo zajedno“, pojašnjava Marković.

DJECU UČITI DA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA NE BUDU GRUBI JEDNI PREMA DRUGIMA

Društvene mreže, plodno su tle za razne prevare, krađe…Roditelji s razlogom brinu za bezbjednost svojih mališana na internetu. Jedna od najbrutalnijih i najopasnijih stvari su određeni vidovi “zabave” koji mogu imati nekada i koban završetak.

„Svaki trend koji vodi do toga da se osjećamo bazično neadekvatno i nedovoljno dobro je loš trend. Svaki trend koji promoviše da je ispravno izgledati samo na jedan način ili se ponašati samo na jedan način ili se osjećati samo tako i tako je loš trend. Ljudsko iskustvo je komplikovano, svako ima svoju priču, a opet svi vapimo za istim stvarima – da budemo voljeni i prihvaćeni takvi kakvi smo, da znamo da nismo usamljeni i da imamo mogućnost da se razvijamo“, kaže Marković.

“Svaki zadatak moraš marljivo ispuniti, i niko ne smije znati ništa o tome. Kad završiš zadatak, pošalješ mi fotografiju. I na kraju igre, umreš. Jeste li spremni?”, ovako glasi citat „igrice Plavi kit“. I ovo je samo jedan u nizu užasavajućih „trendova“ koji vrebaju na internetu.

„Bliski ljudi mogu da povedu računa o tome da kreiraju stabilno i prihvatajuće okruženje za mlade u realnom životu. Da nedvosmisleno znaju da kada se ugase telefoni i tableti, da je tu neko ko ih vidi, prihvata i bezuslovno voli. Važno je u porodici njegovati razgovor i aktivno se zanimati za djetetova interesovanja. I, važno je učiti djecu da na društvenim mrežama ne budu grubi jedni prema drugima, da pokažu empatiju i razumijevanje i da nikada, ni na koji način, ne učestvuju u grubostima i ponižavanju drugih“, savjetuje sagovornica Portala Analitika.

MENTALNO ZDRAVLJE I PANDEMIJA

Pandemija koronavirusa ostavila je traga na svim segmentima života. Mnogi su osjetili strah zbog neizvjesnosti, neki su ostali bez posla, svi su strijepili za svoje i zdravlje najbližih, pojedini ostali bez dragih osoba… Sve ovo uticalo je na mentalno zdravlje.

„Već godinu i po dana živimo u situaciji neprirodne zatvorenosti i obazrivosti. Porodice su ostajale razdvojene, svijet stane pa krene, osciliramo od hipohondrične panike da smo se zarazili i opsesivnog mjerenja temperature do potpunog nemara i nezainteresovanosti za sve. Uz to, svi mi poznajemo nekoga ko je izgubio borbu protiv korone ili ko ima jake posljedice po zdravlje. A, o ekonomskom momentu da ne pričam! Naravno da se sve ovo odražava na psihičko zdravlje, tim prije što smo gotovo i izgubili nadu da će korona ikada proći“, kaže Jelena Marković.

Koliko teško će sve to nekome „pasti“ i kako će se neki pojedinca izboriti s tim, u velikoj mjeri zavisi od nečije mentalne “žilavosti”.

„Ono što svi zajedno možemo da uradimo je da se potrudimo da u teškom i neizvjesnom vremenu češće stavljamo do znanja dragim ljudima da smo tu jedni za druge. Treba da, više nego ikada, njegujemo komunikaciju i obraćamo pažnju na one oko nas i da budemo malo tolerantniji, empatičniji i strpljiviji jedni prema drugima, jer nikad ne znamo s kakvim ličnim krizama se neko trenutno bori“, zaključuje Marković.

Izvor: Portal Analitika