Gej je okej, i na poslu
Homofobija?
Da je homoseksualnost loša, stvar svjesnog izbora, neprirodna, skrnavljenje religije i porodice, širenje negativnog uticaja na mlade, nažalost, nije rijetkost čuti i pročitati. Ovakvi stavovi, kao i da je homoseksualnost bolest, da zaslužuje psihijatrijsko tretiranje i „vraćanje homoseksualaca na pravi put“ nikada ne dolaze sa stručnih adresa, uvijek su i isključivo kritika „laičkog“ dijela populacije, dok struka i nauka tvrde drugačije. Ako je tako i ako polazimo od pretpostavke da se nalazimo u informatičkoj eri kada je većina informacija na dvije sekunde od svih nas, ne čudi li činjenica da je homofobija i dalje toliko utkana u moderno društvo?
A šta je uopšte homofobija?
U okviru liste fobija koje su prepoznate od strane kliničkih psihologa, ne postoji „F“ iza koga slijedi termin „homofobija“. To znači da psihologija ne prepoznaje „anksiozni poremećaj koji se odnosi na trajni iracionalni strah od homoseksualnih osoba, disproporcionalan realnoj opasnosti koju oni predstavljaju za osobu koja taj strah doživljava.“ Ovo, nadalje, znači da homofobi ne osjećaju zaista strah od homoseksualca, niti vjeruju da ih oni mogu, na bilo koji način, povrijediti. Problem je, dakle, drugačije prirode i nije urođen već stečen. Homofobija je prepoznata kao stvaran skup emocija, konkretno stigme, prema dijelu populacije čija se seksualna orijentacija razlikuje od one koju tradicionalno društvo propisuje i kao takva homofobija predstavlja korijen diskriminacije u svim aspektima života homoseksualne osobe.
Seksizam i homofobija u kapitalizmu
Ne postoji studija koja dokazuje da homoseksualac/ka, na gori ili bolji način, obavlja neki posao u odnosu na strejt osobe. Ne postoji studija koja piše o tome da se homoseksualac/ka na bilo koji način, gore ili bolje od heteroseksualaca, uklapa u poslovnu sredinu.
Na koji način su povezani seksizam i homofobija?
Kroz istoriju, načini na koje se ispoljavala diskriminacija prema ženama, lezbejkama, gejevima i trans osobama su kvantitativno i kvalitativno varirali. Ipak, smatra se da se korijeni ove diskriminacije mogu povezati sa klasnom prirodom društva. Homofobija u svom savremenom obliku, te postojeći oblici potčinjenosti žena javljaju se sa industrijskom revolucijom. Za razliku od prethodnih društvenih sistema, koji su eksploatisali poljoprivredni rad, kapitalizam eksploatiše industrijski rad. Ovakva vrsta eksploatacije podrazumijeva razdvajanje mjesta stanovanja od mjesta proizvodnje.
Neke od karakteristika ranog kapitalizma su izrazito loši uslovi rada, gotovo nikakva radna prava, veliki broj radnih sati, u suštini ne previše fokusa na sigurnost i brigu o porodici. Porodica je bila tradicionalna – uglavnom mnogobrojna, a zbog potrebe za radom briga o djeci je bila povjerena nešto starijoj djeci, koja su već u pretpubertetskom uzrastu korišćena kao radna snaga. Zbog takvih, izrazito loših uslova života i nemogućnosti rješavanja problema sigurnosti i očuvanja zdravlja djece, porodica je tokom vremena bilježila trend smanjivanja broja članova.
Kapitalisti su uvidjeli da postoji problem, suštinski da se polako odstupa od patrijarhata i tradicionalnog poimanja porodice i da interes kapitala leži u očuvanju, a ne „razaranju“ porodice. Ovo iz razloga što je, kako ideologija naglašava, porodica mjesto društvene reprodukcije (za kapitaliste izvor nove radne snage i agregatne tražnje za proizvodima). Mnogi autori iz ovih razloga često dovode u vezu patrijarhat i kapitalizam. Pravni mehanizmi kojima su se ti ciljevi postigli bili su raznovrsni – insistiranje na očuvanju monogamske porodice, podsticanje na rađanje, kriminalizovanje abortusa i seksualnih sloboda, posebno homoseksualnih odnosa.
Homoseksualnost i seksualne slobode, a posebno oslobađanje žena od prinudne reprodukcije, bili su u suprotnosti sa interesima kapitala. Na taj način su seksizam i homofobija ukorijenjeni te čak i danas u modernom svijetu, kada se može reći da se po mnogo čemu odstupilo od nekih stigmi, od ovog dijela posmatranja porodice na isključivo tradicionalan način – kao instituciju reprodukcije se, nažalost, još uvijek ne odstupa.
Dostojanstvo rada
Istraživanja o položaju LGBTQI+ populacije u radnom odnosu u zemljama Zapadnog Balkana ne pokazuju zavidne rezultate. Većinski, zaključci koji se mogu izvući iz ovih istraživanja ukazuju na to da veliki dio ove populacije osjeća nelagodu da uopšte razgovara o svojoj seksualnoj opredijeljenosti na poslu, drugim riječima, da zarad izbjegavanja stigme ćuti i krije svoju orijentaciju.
Dostojanstvo rada, koje, između ostalog uključuje fizičku i emocionalnu zaštitu, moralo bi biti dostupno svima, bez obzira na vjersku, nacionalnu, seksualnu ili bilo koju drugu oprijedijeljenost. Ipak, neka istraživanja bilježe visoke procente nezadovoljstva kod LGBTQI+ populacije, uglavnom vezane za emocionalno nasilje, prijetnje otkazom, fizičko nasilje, seksualno uznemiravanje.
U Crnoj Gori potpisana je Izjava o osudi diskriminacije na radnom mjestu po svakom osnovu uključujući i seksualnu orijentaciju i rodni identitet, koja između ostalog propisuje da je „Očuvanje ravnopravnosti na radnom mjestu garancija stabilnog društva“, čime zakon i Savez sindikata štite prava svih. Ipak, kao i u slučaju seksizma, tako i kod homofobije, važno je raditi i uložiti dodatne napore u emancipaciji društva i razbijanju stigme. Na taj način se na problem može djelovati „iznutra“ kroz društvo a ne samo preko institucija – a kako su pravo na život, slobodu mišljenja i izražavanja i pravo na rad jedni od osnovnih ljudskih prava, problem dostojanstva na poslu i uopšte mogućnosti rada ne bi smio ostati zaboravljen u suštinskom smislu.
Izvori:
• https://www.psihobrlog.com/socijalna-psihologija/homofobija-to-je-tako-gej/
• https://www.optimist.rs/dostojanstvo-rada/
• https://marks21.info/zasto-je-borba-za-lgbt-prava-nasa-borba/
Autorka: Anđela Matanović
Aktivnost je dio projekta “Sloboda je u jednakosti” koji je podržan od strane Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava.