Autovanje – izazov za djecu, ali i roditelje
Dijete je neko ko zahtijeva podršku i pomoć od svojih roditelja, ali to nije uvijek jednostavno, posebno ako ste roditelj LGBT osobe. Činjenica je da ako postoji funkcionalna porodica koja je građena na ljubavi i razumijevanju da proces autovanja bude lakši, a podrška prisutnija.

Proces autovanja nije lak i zahtijeva uključivanje cijele porodice. Kao što je potrebno vrijeme da LGBT osobe prihvate svoj identitet, tako isto pravilo važi i za roditelje.
U razgovoru sa Stašom, predstavnicom udruženja Stana i njenom majkom saznali smo kako je izgledao njihov prvi razgovor na ovu temu, u kojoj mjeri se njihov život promijenio, kao i koliko je podrška porodice i roditelja važna u osnaživanju zajednice i javnom zagovaranju LGBT prava.
Kažu da je prvi razgovor djeteta i roditelja na ovu temu najteži. Nerijetko roditelji ističu da se osjećaju nemoćno jer se susrijeću sa nečim nepoznatim I da osjećaju strah jer ne znaju da li mogu na pravi način podržati svoju djecu. Sa druge strane, često se djeca/mladi osjećaju nemoćno, smatraju da ne ispunjavaju očekivanja svojih roditelja. Da li je taj prvi razgovor i vama bio težak? Kako ste se osjećali?
Staša: U mom slučaju, strah je igrao presudan faktor kada je pitanju odlaganje priznanja da sam lezbejka. Kad je došlo do tog momenta, strah je I dalje bio tu, međutim nije postojao način da se izbjegne taj razgovor. Osim straha, osjećala sam neku vrstu krivice sa kojom sam morala da živim I da se izborim, krivica u smislu da sam razočarala ili da nikad neću moći da ispunim ideale svojih roditelja. Srećom, bila sam prilično mlada, pa mi je I lakše padalo da zbacim sa sebe tu vrstu odgovornosti, osvojim svoju slobodu I prostor u kojem mogu da izrazim svoju kompletnu ličnost, jer biti lezbejka je neodvojivi dio mog identiteta.
Stašina majka: Sve sto je prethodilo prvom razgovoru, tj. sumnja da se dešava nešto sto je različito I neočekivano, teško je samo po sebi iz straha da sam nespremna da dam adekvatan odgovor i savjet koji bi pomogao djetetu da se suoči sa različitošću koje nosi. Samim tim, prvi razgovor, ukoliko se to može nazvati razgovorom, bio je jako težak. Osjećala sam strah da moje dijete neće naići na podršku sredine, da će biti osuđivano, kao I strah od lične krivice.
Da li se i u kojoj mjeri vaš odnos i život promijenio i kako ste se nosili sa tim promjenama?
Stasa: U početku, naš odnos se svodio na navikavanje moje majke na činjenicu da sam drugačije seksualne orijentacije od većine drugih djevojčica. U suštini, nije se značajnije promijenio osim povremenih ćutanja I preispitivanja. Kako je vrijeme prolazilo, nas odnos je, čak, postao jači I kvalitetniji nego prije. U mom slučaju, veći teret sam osjećala krijući u sebi od porodice I okoline dio svog bića, nego bilo koja, za mene, nepovoljna situacija nakon autovanja.
Stašina majka: Život se mijenjao iz dana u dan. Obostrano suočavanje sa različitostima, borba za zajednički život, razumijevanje I nerazumijevanje je bilo obostrano. Ogromna brga je prelazila u neku vrstu patološkog straha. Taj osjećaj, na sreću, nije dugo trajao ali je bio prilično intezivan. Naš odnos se, gledajući sa ove tačke promijenio na bolje I jače. Ojačale smo obije, što nas je dovelo u poziciju da na promjenu gledamo, isključivo kao na jedinu konstantu u zivotu.
Koliko su roditelji u Crnoj Gori osnaženi za podršku djeci u ovoj oblasti? Činjenica je da ako postoji funkcionalna porodica koja je građena na ljubavi i razumijevanju da će ovaj proces biti lakši, ali da li sistem paralelno osnažuje porodice i roditelje i same LGBT osobe?
Stašina majka: S obzirom na to da se u poslednjih 7/8 godina mnogo toga promijenilo I osnažilo, mislim na institucionalno I organizacijsko djelovanje, lakše je suočiti se sa tretiranom problematikom. Iskreno, voljela bih da je I ranije postojao ovakav pristup, kada je u pitanju širenje svijesti I prihvatanje različitosti. U mom slučaju, ovakav vid podrške je gotovo izostao. Stoga se iskreno nadam da će svijest buduće generacije roditelja biti na mnogo višem nivou kada su u pitanju djeca drugačije orijentacije od heteroseksualne. Takođe mislim da bi trebalo uvesti obavezno seksualno vaspitanje u osnovnim ili srednjim školama.
Šta znate sada, a voljeli bi da ste znali tada? Da li biste s trenutne tačke uradili nešto drugačije ili ranije?
Stašina majka: Sada znam mnogo a ranije nisam znala gotovo ništa. Sa ovoliko saznanja bi mi bilo mnogo lakše da se suočim sa periodom Stašinog autovanja.
Koji savjet biste dali roditeljima čija djeca prolaze proces autovanja?
Stašina majka: Prihvati, podrži, ne osuđuj, a prije svega voli svoje dijete.
Kako se mijenjao vaš lični pogled na LGBT populaciju?
Stašina majka: Moj lični pogled na LGBT populaciju se nije mijenjao on se stvarao.
Kakav uticaj je na tebe ostavila reakcija tvojih roditelja kada si se autovala? Kako se mijenjao vaš odnos nakon toga?
Staša: U suštini, bila sam preplašena jer nisam znala šta me čeka. Bilo je potrebno neko vrijeme da moja majka prihvati i razumije činjenicu da sam lezbejka. U početku, naš odnos je bio donekle zategnut zbog straha sa obije strane, ali vremenom je počeo da se mijenja na bolje. Zbog velikog broja predrasuda usađenih medju opštom populacijom, smatram da se kroz iskustvo najbolje prihvata drugačija seksualna orijentacija, tako da je I moja majka kroz razgovore I kroz moj jasan stav, počela da prihvata da je biti dio LGBTIQ+ spektruma normalna pojava.
Koliko je strah od neprihvatanja porodice prepreka u prihvatanju sebe?
Staša: Polazeći od toga da sam još kao dijete znala da nisam heteroseksualne orijentacije, a pri tome sam slušala negativne stavove prema ljudima koji su iz moje zajednice, znala sam da negiram I da se borim protiv svoje različitosti, međutim, bezuspješno. Onoga trenutka kad sam prihvatila sebe, uprkos stereotipnim mišljenjima, nije bilo načina da se poruši ono u meni što je držalo do toga da treba da budem I samo da budem ono što jesam. Imala sam 16 godina kada sam odlučila prvi put da se autujem.
Koliko je podrška porodice i roditelja važna u osnaživanju zajednice i javnom zagovaranju LGBT prava? U kojoj mjeri ti je pomogla aktivnost u nevladinom sektoru?
Staša: Podrška porodice je izuzetno važna, u velikoj mjeri kroji sreću I sigurnost svih nas. Imati podršku porodice znači i sloboda, mirna luka u kojoj znamo da nismo sami i koja nas štiti od okoline koja u nezanemarljivoj količini ima neprijatan I negativan stav prema nama, mahom iz neznanja, straha ili mržnje koja proističe iz predrasuda.
Kada je u pitanju aktivizam, naravno da mi je prihvatanje od strane porodice igralo jednu od presudnih uloga, naročito ako govorimo o javnom zalaganju ili pojavljivanju u medijima, jer sam znala da neću biti osuđivana zbog mojih poteza, zato što su I oni znali da se borim za ispravnu stvar, a to je za jednakost I prava LGBTIQ+ osoba u crnogorskom društvu.
Aktivnost je dio projekta “Doprinos zaštiti ljudskih prava i promociji jednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti za LGBTI osoba kroz jačanje svijesti i borbu protiv stigme i diskriminacije ” koji je podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.