Mentalno zdravlje LGBTIQ zajednice pred svakodnevnim izazovima

Mentalno zdravlje se definiše ne samo kao odsustvo različitih vrsta poremećaja, već i kao stanje sveukupnog psihičkog blagostanja i stabilnosti, kao i mogućnosti pojedinca da razumije svoj potencijal i da doprinosi zajednici. Ono nije povezano samo sa različitim zdravstvenim činiocima koji na njega mogu uticati, već i sa psihološkim i socijalnim promjenama kroz koje prolazi svaki pojedinac.

Društvena atmosfera spram LGBTIQ zajednice varira od zemlje do zemlje, pa je u nekim ona inkluzivnog karaktera, a u drugim pretežno ispunjena stigmom i predrasudama. Česta iskustva neprihvatanja i diskriminacije prema pripadnicima/cama LGBTIQ zajednice kod njih mogu stvoriti mogućnost razvoja trauma, odbacivanja ličnog identiteta i anksioznosti, pa do razvoja depresije i različitih poremećaja u ponašanju. Zbog toga se, u domenu mentalnog zdravlja, pripadnici/ce ove zajednice često prepoznaju kao posebno osjetljiva kategorija. O tome kako je prepoznala i razumjela svoju seksualnost, u kojoj mjeri je to uticalo na njene odnose sa porodicom i prijateljima, ali i na njeno mentalno zdravlje, za CAZAS je govorila Marija Jovanović, studentkinja psihologije i pripadnica LGBTIQ zajednice, ali i aktivistkinja Asocijacije Spektra, o čijem će radu na ovom polju takođe biti riječi. Intervju sa Marijom prenosimo u cjelosti.

– CAZAS: Sa koliko godina si otkrila i razumjela svoje seksualno opredjeljenje?

– Marija: Prije svega, voljela bih da naglasim da u ovom kontekstu više ne koristimo izraz „opredjeljenje“ jer on indiretktno insinuira da LGBTIQ osobe na neki način biraju odnosno da se svjesno „opredjeljuju“ u odnosu na to prema kome će osjećati romantičnu i/ili seksualnu privlačnost. Mi koristimo izraz „orijentacija“. Odgovor na ovo pitanje ne mogu olako dati. Jedan od razloga je činjenica da određena osjećanja koja sam gajila prema drugim ženama tokom odrastanja nisam prepoznavala kao vid romantične privlačnosti. Živjela sam, kao i većina, u okruženju koje je za romantičnu privlačnost jasno definisala granice i granica je bila tamo gdje je osoba percipiranog suprotnog pola. Prvi put kada sam postala svjesna romantične privlačnosti prema drugoj ženi bio je u prvom razredu srednje škole. Kako sam do tad već upoznala nekoliko ljudi koji su osjećali privlačnost prema ljudima istog pola, imala sam priliku da razumijem sebe, ali i podršku da počnem da prihvatam dio sebe koji sam znala da društveno neće biti percipiran kao uobičajen. Danas listam dnevnike iz djetinjstva i shvatam da su njihove stranice ispunjene dječijim riječima zaljubljenosti, koje nerijetko prate fotografije ili crteži simpatija koje su gotovo uvijek bile ženskog roda.

– CAZAS: Da li si odmah to podijelila sa bliskim ljudima ili si odlučila da to neko vrijeme čuvaš za sebe? Šta je bio presudni razlog za jednu ili drugu odluku?

– Marija: Kao i većina mladih ljudi, u srednjoj školi, našla sam nekoliko ljudi koji su bili slični meni u raznim aspektima. Ono što je u mojoj priči drugačije nego u većini priča jeste činjenica da sam imala sreću da u srednjoj školi upoznam nekoliko drugih LGBTIQ ljudi i da na taj način dobijem podršku i razumijevanje koji su u tom periodu, ali i u procesu prihvatanja sebe, bili presudni u odnosu na to kako će se moj odnos prema samoj sebi i prema sopstvenoj seksualnosti razviti. Od početka sam bila otvorena sa bliskim prijateljima, nešto kasnije i sa svojom porodicom koja je takođe od početka pokazala da je moja seksualna orijentacija nešto što će ona prihvatiti. Naravno da nije svima sve bilo jasno i lagodno od samog početka, ali već šest godina Povorkom ponosa u Podgorici šetam zajedno sa svim članovima/icama svoje uže porodice.

Za ovu odluku najvažnija je bila činjenica da sam već imala uvid u činjenicu da ljudi koje poznajem se osjećaju na isti način i da zbog toga neću morati da se suočim sa njihovim odbacivanjem ili osudom. Da budem iskrena, ono što je takođe doprinijelo tome da odmah otvoreno razgovaram sa svojom porodicom o ovoj temi je činjenica da u tom periodu nisam bila svjesna ogromne količine predrasuda, mržnje i nasilja koje LGBTIQ osobe doživljavaju ne samo kod nas, već svuda u svijetu i ne samo danas nego i godinama unazad.

– CAZAS: U kojoj mjeri misliš da stav društva utiče na otvoreno ispoljavanje seksualnosti od strane LGBTIQ populacije?

– Marija: Negativni stavovi društva prema LGBTIQ osobama utiču na mnoge aspekte života ljudi koji pripadaju ovoj zajednici. Ukoliko „otvoreno ispoljavanje seksualnosti“ podrazumijeva ispoljavanje nježnosti ili ljubavi prema partneru/ki ili potencijalnom/noj partneru/ki u javnosti onda mislim da je odgovor nažalost očigledan. Ovo je jedna od stvari koja je članovima/icama naše zajednice najstrožije zabranjena i koja je još uvijek izuzetno rijetka pojava naročito kada su u pitanju muškarci koji osjećaju privlačnost prema drugim muškarcima. Ipak, ukoliko pod „otvorenim ispoljavanjem seksualnosti“ podrazumijevamo aktualizaciju svoje privlačnosti prema osobama istog pola u nekim sigurnim prostorima onda je situacija nešto bolja. Danas mnogi/e članovi/ce naše zajednice realizuju svoja osjećanja i potrebe prema osobama istog pola, ali upravo u skladu sa rečenicom koju često čujemo u javnom diskursu o LGBTIQ osoba odnosno u „svoja četiri zida“. Ipak, kada pričamo o uticaju koji negativni stavovi javnosti imaju po članove/ice naše zajednice, ovo je samo jedna od teških posljedica koje oni imaju. Odrastanje i življenje u homofobičnim i transfobičnim sredinama ima jak uticaj u toku procesa stvaranja slike o sebi i sopstvenoj vrijednosti, pa se nerijetko susrijećemo sa osjećanjima da nijesmo vrijedni podjednako kao ljudi koji osjećaju privlačnost prema ljudima suportnog pola i kao oni koji doživljavaju sklad između pola koji im je pripisan pri rođenju i svog rodnog identiteta. Često moramo da krijemo to ko nas privlači jer bismo u suprotnom bili odbačeni od strane najbližih, počevši od porodice, a često i od strane prijatelja/ica. Često smo primorani da živimo u zatvorenim krugovima prijatelja koji su jedino mjesto na kojem živimo autentično. Često živimo u strahu za sopstvenu sigurnost, pa čak u mnogim slučajevima i za sopstveni život. Često trpimo nasilje u raznim oblicima. Crna Gora za sad nema ni jedan slučaj zabilježenog ubistva neke LGBTIQ osobe, ali nažalost u svijetu ni ovo nije rijetkost. Uticaj negativnih stavova javnosti prema našoj zajednici oblikuju naše živote i promjene ovih stavova su jedno od ključnih polja na kojima se mora raditi kako bi sva ljudska bića bila poštovana i prihvaćena, kako bismo živjeli/e slobodno.

– CAZAS: Da li smatraš da seksualnost sama po sebi treba da bude dio javnosti?

– Marija: Smatram da sve što je značajan dio naših privatnih života neizbježno mora biti i dio javnog života i predmet javne diskusije. Seksualnost je jedan od najvažnijih aspekata ljudskih života, ona je prisutna u privatnom životu većine ljudi (sa izuzetkom osoba koje su aseskaualne, odnosno ne osjećaju seksualnu privlačnost/nemaju potrebu da realizuju seksualnu privlačnost prema drugima). Znanje koje imamo o seksu, seksualnosti, seksualnom i reproduktivnom zdravlju oblikuje naš život u svakom smislu. Od ovog znanja zavisi naš odnos prema nama samima, prema drugima, prema onima koji pripadaju tzv „seksualnim manjinama“, odnosno osobama čija seksualna orijentacija se razlikuje od heteroseksualne, prema sopstvenom tijelu, prema tijelima drugih ljudi. Ovo znanje nam omogućava da kontrolišemo svoj život i svoje odluke. Teško mi je da zamislim život u kome može da postoji javni život u kom seskualnost ne igra značajnu ulogu. Nažalost, danas u Crnoj Gori još uvijek mladi nemaju pristup besplatnom obrazovanju o svim temama koje imaju veze sa seksualnošću, takođe ni pristup besplatnim uslugama koje su povezane sa seksom i seksualnim i reproduktivnim zdravljem, kao što su primjera radi, pristup besplatnim sredstvima kontracepcije.

– CAZAS: Da li su određeni društveni aspekti tvog života (studiranje, posao, izlasci, društvena okupljanja i slično), doživjeli određenu promjenu nakon otkrivanja tvoje seksualnosti?

– Marija: Kako je moj društveni život tek počinjao da se razvija paralelno sa mojim shvatanjima o sopstvenoj seksualnost, ona je definitivno imala uticaj na to kako biram ljude i okruženja u kojima se nalazim. Kako sam od samog početka odlučila da i javno otvoreno govorim o svojoj seksualnosti, a kasnije i o pravima koja članovi/ce moje zajednice nemaju, te onima koja im se konstantno krše, nailazila sam na brojne negativne reakcije, pa čak i na nasilje od strane ljudi iz škole koju sam pohađala u tom trenutku.

– CAZAS: Da li misliš da ljudi prema tebi zauzimaju drugačiji ili prilagođeniji stav usljed činjenice o orijentaciji?

– Marija: Uzimajući u obzir da živimo u vremenu kad nijedan identitet pod akronimom LGBTIQ nije prihvaćen od strane većine, reakcije na činjenicu da sam biseskualna žena su raznolike. Od onih otvoreno negativnih, do onih koje su negativne, ali se kriju pod maskom brige (npr. „Ali ako ti se pročuje da voliš i žene ni jedan muškarac kasnije neće htjeti sa tobom da bude.“ Ili „Jasno mi je zašto bi neka djevojka koju momci ne žele bila sa ženama, ali ne shvatam zašto ti to želiš kada si lijepa.“). Bilo je i onih koji nijesu vjerovali/e da je moguće da se nekome dopadaju i žene i muškarci, a koji bi me pitali kada ću „da se odlučim“ ko mi se zaista dopada. Još jedna učestala reakcija je automatska objektifikacija i seksualizacija mog identiteta u kom slučaju bi najčešće muškarci koji su strejt pokušali da me ubijede da je prava stvar za mene seksualni odnos sa njim i još jedom ženom. Pozitivne reakcije i istinsko prihvatanje su za sada još uvijek najrjeđe, ali ne mogu reći da ih nisam doživjela. Svaka od ovih reakcija govori o tome da su me ljudi gotovo uvijek precipirali drugačije nego većinu, te da su zauzimali neki od stereotipnih stavova prema meni u odnosu na lični nivo prihvatanja različitosti.

– CAZAS: Da li misliš da je i u kojoj mjeri mentalno zdravlje LGBTIQ populacije u Crnoj Gori ugroženo?

– Marija: Mentalno zdravlje u Crnoj Gori još uvijek nije adekvatno adresirano u odnosu na bilo koju gruštvenu grupu, ali definitivno posebne posljedice po mentalno zdravlje osjećaju ljudi koji po nekoj ličnoj karakteristici jesu drugačiji od većine ili su u manje privilegovanoj društvenoj poziciji. Tu ne bih svrstala samo članove/ice LGBTIQ zajednice, već i članove/ice Romske zajednice, osobe sa invaliditetom, osobe koje žive u siromaštvu, osobe iz ruralnih područija, heteroseksualne žene, osobe koje su žrtve bilo kog oblika nasilja i naročito osobe koje se susrijeću sa nekim dodatnim mentalnim poteškoćama kao što su depresija, aksioznost i slični problemi. Smatram da nemamo adekvatne sisteme koji adresiraju mentalno zdravlje opšte populacije, nemamo dovoljan pristup besplatnom psihološkom svjetovanju ili psihoterapiji i nemamo nikakav sistem edukovanja mladih o ovoj temi. Ono što je specifično za LGBTIQ populaciju jeste činjenica da češće nego većina drugih društvenih grupa trpimo nasilje i diskriminaciju u raznim oblicima i u gotovo svim aspektima života (naročito onda kada otvoreno govorimo ili iskazujemo svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet). Članovi/ce naše zajednice doživljavaju nasilje i diskriminaciju u porodici, u školi, na poslu ali i na ulici od strane potpunih stranaca. Sve ovo stavlja poseban teret na članove/ice naše zajednice i njihovo mentalno zdravlje, te samom tim govori o pojačanoj potrebi za pristupom resursima koji bi nam olakšali funkcionalan, stabilan i zdrav život.

– CAZAS: Da li si ikada osjetila da je tvoje mentalno zdravlje ugroženo usljed reakcija društva, pojedinaca, prijatelja ili usljed klime prema LGBTIQ populaciji u Crnoj Gori?

– Marija: Osjećam da je moje mentalno zdravlje ugroženo svakog dana. Brojna lična iskustva, ali i iskustva ljudi koji su mi bliski čine da se gotovo uvijek osjećam uplašeno za sopstvenu bezbjednost iako ona nije uvijek ugrožena. Postoje dugi vremenski periodi u kojima nemam želju ni da se pomjerim, a još manje da ispunim sve poslovne i privatne obaveze. Društvena situacija u kojoj živimo često čini da se osjećam obeshrabreno i nemoćno. Psihološka istraživanja pokazuju da su traume (koje mogu i često jesu posljedice diskriminacije i nasilja koje LGBTIQ osobe doživljavaju) usko povezane sa brojnim psihološkim poteškoćama sa kojima se susrijećemo u svakodnevnom životu i između ostalog mogu podrazumijevati manjak koncentracije, motivacije i u nekim slučajevima nedostatak volje za življenjem. Takođe, važno mi je da naglasim da je i u Crnoj Gori sprovedeno istraživanje tokom septembra 2019. godine od strane NVO Juventas koje je pokazalo da su žene koje se identifikuju kao lezbejke, biseksualne ili transrodne u 10 puta većem riziku od depresije i anksioznosti, smatram da jedan ovakav podatak govori sam za sebe.

– CAZAS: Šta misliš da se treba preduzeti kako bi se mentalno zdravlje očuvalo, kako od strane društva, nadležnih institucija i LGBTIQ osoba samih?

– Marija: Mislim da je neophodno uvesti predmet mentalnog zdravlja u srednje škole, ali ne samo formalno ga uvesti, već se unaprijed pobrinuti da postoji adekvatan kadar profesora/ica koji će predavati ovaj predmet, kao i kreirati kvalitetan i sveobuhvatan materijal iz kog će se učiti i predavati ovaj predemt. Lično bih voljela da vidim i programe koji se bave edukacijom roditelja i budućih roditelja u odnosu na različite metode koje mogu koristiti da se pobrinu da podižu djecu na adekvatan način, a koji će djeci pružiti podlogu za odrastanje u zdrave, stabilne i motivisane odrasle. Takođe, pristup profesionalcima/kama iz oblasti mentalnog zdravlja moramo obezbijediti što većem broju ljudi, sa posebnim akcentom na društveno ugrožene zajednice.

– CAZAS: Šta Spektra čini po tom pitanju, a kako se ti ponašaš u cilju očuvanja ličnog mentalnog zdravlja?

– Marija: Kroz naš rad pokušavamo da učinimo mentalno zdravlje pristupačnijim, trenutno radimo na tome da u zajednici podignemo nivo svijesti o značaju mentalnog zdravlja, ali pružamo i mogućnost prisustvovanja psihološkim radionicama koje imaju za cilj da pojačaju otpornost zajednice na brojne spoljašnje, ali i unutrašnje pritiske i prepreke. Trudimo se da otvaramo različite teme koje imaju veze sa mentalnim zdravljem, a u skladu sa mogućnostima, nekad imamo priliku da pružimo članovima/icama zajednice psihološku podršku. U budućnosti planiramo još više da se posvetimo ne samo pružanju mogućnosti, već i davanju doprinosa sistemskim promjenama koje mogu imati trajan uticaj na način na koji razmišljamo o mentalnom zdravlju, ali i na to koliko nam je ono pristupačno.

Lično radim na svom mentalnom zdravlju na nekoliko načina. Trudim se da otvoreno razgovaram o stvarima koje osjećam, trudim se da gledam ka unutra i da razumijem ono što vidim. Trudim se da učim o mentalnom zdravlju i da tražim načine da sebe podstaknem da mu se što češće posvećujem. Slušam muziku i plešem, ovo možda ne zvuči kao tipičan način za brigu o mentalnom zdravlju, ali ja vjerujem da sve što nas opušta, što čini da se osjećamo slobodno i što nam pruža osjećaj ljubavi prema sebi – suštinski jeste briga o mentalnom zdravlju.

Autorka: Nikolina Tomović

Aktivnost je dio projekta “Doprinos zaštiti ljudskih prava i promociji jednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti za LGBTI osoba kroz jačanje svijesti i borbu protiv stigme i diskriminacije ” koji je podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.