Cerebralna paraliza – šta treba da znamo

Pojam cerebralne paralize je poznat u medicini još od 19. vijeka ali je do danas ostala kompleksan medicinski, psihološki i socijalni problem. Ona ne predstavlja bolest koja se može prenositi sa jedne osobe na drugu već je skup najraznovrsnijih fizičkih, čulnih i mentalnih oštećenja koja nastaju kao posljedica oštećenja strukture mozga. Javlja se kod 1.5-4/1000 rođene djece. U posebnom riziku su prevremeno rođena djeca, od 28. do 32. gestacijske nedelje. Nešto više je zastupljena kod dječaka. Najčešće se ogleda u u poremećaju kretanja i držanja tijela uz ograničavanje aktivnosti kao posledice neprogresivne patologije mozga.

Lezija mozga nije progresivna, ali se oštećenje od te lezije menja i postaje lošije uzrastom. Poremećaj motorike je dominatan, ali on može biti praćen i intelektualnim, senzornim i emocionalnim poremećajima. Različiti su periodi kad do lezije može doći:

-prenatalani (od oplodnje do rođenja)
-perinatalni (porođaj i period neposredno po rođenju)
-postnatalni (nekoliko mjeseci kasnije)

Oko 80% patoloških oštećenja se javlja u prenatanom periodu. Uzroci su brojni kako od strane ploda tako i majke: sindromi u toku trudnoće, aberacije hromozoma, infekcije (toksoplazma, rubela, citomegalo virus, herpes virus), anomalije razvoja mozga, smanjen protok kiseoika.

Rizici u toku porođaja se odnose na produžen porođaj, povrede, moždano krvarenje, dugotrajna reanimacija, konvulzije, teške žutice, meningitis, maligniteti. Postoje jasna saznanja da su predisponirajući faktori i neka stanja vezana za trudnoću: anemia, TBC, dijabetes, hipertireoza, smanjen unos belančevina, nedostatak Ca, P, hipervitaminoza A, uotreba duvana, alkohola, nekih lijekova (antidepresivi, hloramfenikol, salicilati). A nedavno je kao važan prenatalni faktor prepoznat horiomnionitis (zapaljenje posteljice) koji može proteći i kao blaga, subklinička infekcija.

Već na samom rođenju je teško procijeniti koje će dijete imati cerebralnu paralizu, ali kod postojanja već navedenih rizika neophodan je poseban oprez i pojačan nadzor. Na prvoj posjeti kod pedijatra veoma su važni anamnestički podaci koje daje majka, vezani za trudnoću i porođaj, kao i dane neposredno po rođenju. Ono što se prvo primećuje kod djeteta je uporan plač, nema osmijeha, lošija osteomuskularna građa, pojačan ili snižen mišićni tonus, otežano presvlačenje, hranjenje, pojačana salivacija. Kasnije sa uzrastom klinička slika se menja od blage do veoma teške u zavisnosti od stepena oštećenja mozga. Kod blaže forme to su uglavnom nespretna djeca, dok je kod težih formi prisutan niz motoričkih, senzornih i intelektualnih oštećenja. Kako je spektar tegoba raznolik, ovde će biti navedene samo najčešće odlike koje su prisutne kasnije u toku života.

 ​Motorika je gotovo uvijek zahvaćena i oko 60% pacijenata ima rigiditet polovine tijela, obije ruke ili noge ili sva 4 ekstremiteta. Nekad su prisutni i crvoliki pokreti, loša koordiacija tijela, nestabilnost pri hodu, podrhtavanje, usporeno spontano pokretanje mišića. Zbog otežanog ili nemogućeg hodanja nastaju kontrakture zglobova i deformiteti kičme, najčešće skolioza. Otežan je akt gutanja, zubi su izrazito kariozni sa čestim upalama desni. Kontrola mokrenja nije uglavnom uspostavljena, a opstipacija je čest problem. Zbog samog prinudnog položaja, otežanog gutanja i slabosti muskulature, skloni su aspiracionim pneumonijama. Pridruženi poremećaji su prisutni u različitom stepenu: oko 50 do 75% pacijenata ima mentalnu retardaciju, 25% poremećaj govora, 40% epilepsiju, oštećenje vida 30%, oštećenje sluha 20%. Nekada ih prati i poremećaj kognitivnih funkcija: autizam, ADHD, poremećaj spavanja, učenja.

Za dijagnostiku i liječenje cerebralne paralize mora biti uključen tim doktora sačinjen od: neurologa, pedijatra, ortopeda, fizijatra, defektologa, psihologa i u zavisnosti od pridruženih problema i lekara drugih specijalnosti. Pristup je multidisciplinaran i veoma je važna organizacija rehabilitacije koja se planira nakon godišnjeg testiranja. U toku postavljanja konačne dijagnoze mogu se pored detaljnog pregleda uraditi genetska i metabolička ispitivanja, kao i MR/CT glave. Praćenje razvoja, redovne kontrole i sprovođenje terapije smanjuju broj komplikacija. Fizikalni tretman se uglavnom najintenzivnije sprovodi i postižu se dosta dobri rezultati. Postoje 2 najčešća metoda lečenja: BOBATH gde se pokušava inhibirati patološka aktivnost kako bi se omogućio razvitak normalnog pokreta i VOJTA gde se dovođenjem tijela u određeni položaj stimuliše centralni nervni sistem da nakon aferentnog impulsa sprovede urođeni motorni program pokreta. Nekad se podkrepljuje ortopedskim pomagalima.

Zbog često prisutnog bola u mišićima dodaje se medikamentozna terapija za opuštanje mišića kao i botulinski toksin (isključivo u bolničkim uslovima). Osim ovih terapijskih procedura sprovodi se i radna terapija, terapija govora, vida, sluha, antikolvuzivna terapija. Veoma je bitno da se sa svim neophodnim terapijskim merama počne što pre kako bi se dobili što bolji rezultati. Poslednjih godina se pokušava lečenje matičnim ćelijama dobijenim iz krvi pupčane vrpce koje mogu da budu terapijska opcija za regeneraciju moždanog tkiva. Iako su dobijeni jako dobri rezultati, neophodna su intenzivna klinička ispitivanja radi procene bezbednosti i efikasnosti terapije.

Prognoza je neizvesna i zavisi od težine motornog eficita, mentalnog razvoja, težine pridruženih poremećaja i kvaliteta sprovedene rehabilitacije. Oko 90% pacijenata doživi zrelu dob. Ali ako dijete ne sjedi sa 4 godine i ne prohoda do 8. godine neće biti samostalno pokretno. Najneizvesnije je procijeniti mentalni razvoj i edukativne sposobnosti. Zato je potrebno ovu djecu testirati iz godine u godinu i po tome sprovoditi temeljnu rehabilitaciju. Time se pospešuje njihova životna funkcionalnost. Aktivno učešće cijele porodice je veoma značajno, ali i porodici je neophodna podrška socijalnih službi i čitavog društva. Samo stimulisana i voljena djeca sa ovim hendikepom mogu da pruže mnogo više nego što se od njih očekuje.

Napisala dr Brana Racić

Galen pharm magazin, br. 26, str. 10-11