800 hiljada razloga za prevenciju suicida

Prepoznajući suicid kao drugi najčešći uzrok smrti osoba uzrasta između 15 i 29 godina (prvi su saobraćajne nesreće), Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je podržala inicijativu obilježavanja dana prevencije suicida, nastojeći da utiče na podizanje svijesti o neophodnosti sprečavanja pojave oduzimanja vlastitog života. Po definiciji, samoubistvo predstavlja akt prekida sopstvenog života, kao rezultat više istovremenih faktora, poput genetskih, psiholoških, socijalnih ili kulturoloških problema, koji ponekad postoje paralelno uz traumatična iskustva ili gubitke.

Budući da, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, gotovo 800 hiljada ljudi izvrši samoubistvo svake godine, ono je postalo veliki problem zdravstva i jedan od izazova sa kojima se suočavaju medicinari i zdravstveni radnici u mnogim zemljama. Zbog toga sve zemlje svijeta na različite načine nastoje da utiču na smanjenje stope samoubistava i da preventivno djeluju kako bi se ova pojava suzbila, pa čak i kroz krivično zakonodavstvo. Međutim, čak 25 zemalja koje su članice SZO ne kriminalizuju suicid, dok je u 20 dodatnih zemalja i pokušaj suicida kažnjivo djelo sa mogućom posljedicom određivanja pritvora. Kada je riječ o Crnoj Gori, Krivičnim zakonikom je propisano da će se zatvorom od jedne do pet godina kazniti onaj ko navede drugog na samoubistvo ili mu pomogne u izvršenju samoubistva, dok će se za ovakvu “pomoć” kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine onaj ko to učini prema maloljetniku ili licu koje se nalazi u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

Upravo se za pokušaj i izvršenje samoubistava često vezuju stanja koja karakteriše suženje svijesti ili smanjena uračunljivost lica, poput alkoholizma, psihičkih problema, kockanja, konzumiranja droge i sličnih devijantnih ponašanja. Zbog toga se problem samoubistava i rada na prevenciji suicida ne može posmatrati izolovano, već u kontekstu svih drugih problema koji se javljaju kao direktni ili indirektni razlozi samoubistava. Ono što psiholozi i zdravstveni radnici najčešće ističu u razgovorima o ovoj temi, jeste upravo to da se pojava samoubistava može preventivno spriječiti kroz različita djelovanja.

SZO čak ukazuje i na ulogu medija koja je, kako cijeni, velika u percipiranju ove pojave, posredstvom načina na koje mediji izvještavaju o slučajevima samoubistava, što može uticati na širenje ove pojave. Zbog toga je izvještavanje o ovoj temi jedno od osjetljivih pitanja kada je u pitanju medijski rad. Neki od opštih zadataka društva koji se ističu u prevenciji suicida svakako da jesu edukacija zajednice, ali i jačanje zdravstvenih i socijalnih kapaciteta, olaškan pristup različitim službama podrške i slično. Jedna američka studija je procijenila da, kao jedan od najtragičnijih događaja u zajednici, jedno samoubistvo može imati domino efekat na čak 135 ljudi, što potvrđuje i podatak da je na svako izvršeno samoubistvo između 20 i 25 ljudi pokušalo da se ubije. Ove brojke su razbudile brojne grupe podrške i zdravstvene radnike, zbog čega se još intenzivnije ističe važnost razgovora i podrške svim ljudima koji se suočavaju sa suicidnim mislima, ili su prošli kroz slično traumatično iskustvo u svojoj okolini.

U SZO ističu da se pod većim rizikom nalaze osobe koje su preživjele oružane sukove, prirodne katastrofe, različite oblike nasilja, zlostavljanje, ali i one ugrožene grupe koje doživljavaju diskriminaciju, poput izbjeglica i migranata, LBGTI osoba ili zatvorenika. U izvještajima SZO se navodi da je samoubistvo najčešći uzrok smrti u popravnim ustanovama, te da je stopa samoubistava u zatvorima tri puta veća nego u spoljnoj zajednici.

Takođe, kao posebno ranjiva kategorija ovog problema se javljaju i mladi, a SZO upozorava da postoji kontinuiran porast stope samoubistava među mladima u posljednjih nekoliko decenija. Dok su razlozi za takav samodestruktivan čin različiti i brojni, mnogi radije upućuju na prevenciju i metode osnaživanja mladih, nego li na baratanje suvom statistikom. Međutim, da bi se na pravi način doprlo do mlade osobe, moraju se razumjeti problemi i razlozi koje ona nalazi za jednu takvu odluku, zbog čega se kao prvi korak ka uspješnoj prevenciji navodi razbijanje društvene stigme i razgovor o ovoj temi. Stvaranje uslova koji će dovesti do razvoja samopouzdanja i vještina uspješnog suočavanja sa emotivnim problemima, kao i razvoj sistema pristupačne podrške, ističu se kao neophodnost u jačanju psihičke stabilnosti mlade populacije i izbjegavanju pojave suicidnih težnji.

Samo neki od koraka koje državne vlasti i zdravstvene institucije mogu da preduzmu za efikasnu borbu protiv pojave samoubistava jeste ograničavanje pristupa smrtonosnim sredstvima, poput vatrenog oružja, alkohola i ljekova, adekvatno liječenje depresije, sprovođenje mjera univerzalne prevencije u školama za svu djecu, osiguravanje lanca zaštite i brige, edukacija zdravstvenih radnika u prepoznavanju, procjeni i terapiji suicidnog ponašanja i slično. Takođe, ono što se preporučuje kao dodatna mjera koja je na odgovornosti pojedinca jeste traženje pomoći i stručne podrške, razgovori sa bližnjima, ali i empatičnost i razumijevanje koje treba pokazati u pristupu prema osobama koje imaju tendencije ka suicidnim mislima.

Ono u čemu su svi saglasni jeste da se savremena prevencija suicida ne može ograničiti na jednu društvenu grupu, budući da je svaka kategorija stanovništva na neki način izložena ovom problemu, ali i da se uspješna prevencija može ostvariti samo kroz multisektorsku saradnju zdravstvenog i obrazovnog sistema, ali i uz podršku policijskih, pravosudnih, političkih i medijskih organa.

Autorka: Nikolina Tomović