Homofobija i predrasude o LGBTI populaciji
Homofobija podrazumijeva pojavu koja opisuje ponašanje osobe (homofoba) koja gaji snažna negativna osjećanja prema osobama homoseksualne orijentacije, strah, averziju, predrasude, pa čak i gnijev i mržnju, a ponašanja koja proizilaze iz tih osjećanja se mogu ogledati u uznemiravanju, diskriminaciji, a u ekstremnim slučajevima i nasilju.
Čini se da su predrasude i odbojnost prema osobama gej populacije postojale uvijek, a da se, kao i druga ponašanja zasnovana na stereotipima, poput rasizma, baziraju uglavnom na različitosti. Samo prepoznavanje neke različitosti nužno sa sobom ne nosi uzrok pojave homofobije ili rasizma, već ono zavisi od stepena obrazovanja, osjećaja solidardnosti, razumijevanja i stepena tolerancije pojedinca, ali i konkretnog društva. Međutim, možemo reći da je vjekovima unazad uvijek postojala neka pojava ili karakteristika koja je izazivala pojedine stereotipne obrasce ponašanja i vjerovanja, što je dovodilo do izolovanja ili targetiranja određene društvene grupe ili sloja. Usljed toga se ne može reći da ima mjesta za optimističan stav da će se stereotipi i predrasude svake vrste vremenom istrijebiti. Naprotiv, čini se da će oni uvijek postojati.
Svjetska zdravstvena organizacije je još 1990. godine uklonila homoseksualnost sa liste bolesti, a danas postoje zemlje, poput Saudijske Arabije, Irana, Ugande ili Rusije, koje imaju anti-LGBTI zakone, dok neke od njih čak predviđaju mogućnost izricanja smrtne kazne za homoseksualnost, poput Irana, Saudijske Arabije, Jemena, Sudana, itd.
Društvo u kojem su prisutne predrasude o pripadnicima LGBTI populacije kao osobama koje su “nenormalne, poremećene, psihički nestabilne”, naročito društva u kojima su ove predrasude dominantno prisutne, nužno karakteriše stigmatizacija, diskriminacija i izolovanost LGBTI osoba. Takva atmosfera življenja, iako homoseksualnost već 30 godina nije na zvaničnoj listi bolesti, stavlja brojne izazove pred LGBTI populaciju, kao što su različiti problemi sa mentalnim zdravljem, klinička depresija, anksioznost, itd.
Seksualna orijentacija je u mnogim društvima još uvijek tabu tema, ili barem tema koja izaziva drastično suprotstavljene reakcije u zajednici, usljed čega LGBTI osobe prolaze kroz različite faze povjeravanja najbližima i okolini, ali i uslova življenja sa svojom “različitosti”. Naročito u periodu ranog razvoja, mlade LGBTI osobe se mogu susresti sa različitim vrstama problema u komunikaciji sa okolinom, prihvatanjem i razumijevanjem sveukupnog toka razvoja njihove ličnosti i seksualnosti. Uz burnu reakciju okoline koja ne nudi razumijevanje, niti ima vremena za podršku, pripadnici LGBTI zajednice lakše mogu postati žrtve nesigurnosti, samopotcjenjivanja, odbacivanja i opšte izolacije.
Možda i najsnažnija posljedica homofobije, osim izricanja smrtne kazne, jeste sprovođenje terapije takozvane konverzije, odnosno reparativne terapije. Tokom ovog procesa se nastoji promijeniti seksualna orijentacija ili rodni identitet konkretne osobe, danas uglavnom putem savjetovanja, dok je “izliječenje” ovim metodom u svojim ranim fazama obuhvatalo i fizičko kažnjavanje, ali i hiruršku intervenciju. Danas se uglavnom teži uspostavljanju zakonodavstva koje zabranjuje ovakve postupke i poduhvate, pa je Malta 2016. postala prva zemlja koja je i izričito zabranila neke oblike konverzije. Ovi procesi, prema jednom američkom istraživanju, često su povezani sa slučajevima depresije i samoubistava pripadnika LGBTI populacije, što je rezultat fizičke i duševne boli i patnje kroz koje prolaze osobe koje su podvrgnute ovakvim postupcima “prevaspitavanja”. Njemačka je jedna od zemalja koja je nedavno zabranila terapiju konvezije za maloljetnike, ali i uvela kazne za primjenu ove terapije kod odraslih.
Da se homoseksualnost u značajnoj mjeri još uvijek faktički smatra bolešću potvrđuje i podatak koji se navodi u Izvještaju Agencije Evropske unije za temelja ljudska prava (FRA) iz ove godine, prema kojem je 29 odsto ispitanika kazalo da smatra da je interseksualnost bolest. Jedan od posebnih oblika homofobije jeste i transfobija, ili neprihvatanje i negiranje prava pojedinca na ličnu koncepciju roda i polnog identiteta i izražaja. Prema izvještaju Transgender Europe iz 2019. godine, zabilježen je 331 slučaj ubistava trans i rodno različitih osoba, od ukupno 3.314 slučajeva ubistava zabilježenih u 74 zemlje svijeta, u periodu između 01.01.2008. i 30.09.2019. godine. Međutim, stvarni broj slučajeva ubistava trans i rodno različitih osoba u svijetu je nemoguće tačno utvrditi, jer se u većini zemalja ovi podaci ne vode sistemski.
Ovi zabrinjavajući podaci ukazuju da su stigmatizacija i diskriminacija, hranjene homofobijom i transfobijom, dio života transrodnih osoba širom svijeta, ali i da je LGBTI zajednica i dalje jedna od najmarginalizovanijih zajednica. Zbog toga se položaj ove zajednice nastoji urediti kako nacionalnim, tako možda i više međunarodnim pravnim i političkim instrumentima. Tako je još Rezolucijom Evropskog parlamenta o borbi protiv homofobije u Evropi iz 2012. godine osuđen svaki vid diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Države su pozvane da obezbijede da lezbejke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe budu zaštićene od „homofobičnog govora mržnje i nasilja“ i da obezbijede da istopolni partneri „uživaju poštovanje, dostojanstvo i zaštitu kao i većinsko društvo“.
Brojnim i različitim akcijama godinama unazad veliki broj međunarodnih tijela nastoji da unaprijedi položaj LGBTI osoba u svijetu, ali glavni kamen spoticanja u efikasnom sprovođenju zamišljenih strategija uglavnom jesu snažne tradicionalne vrijednosti malih zemalja i društva, manjkavosti u obrazovnom sistemu i često pogrešne ciljne grupe prema kojima su usmjerene akcije o „osvješćivanju“ po pitanju aspekata homofobije i LGBTI zajednice.
Jedan od globalno prihvaćenih načina podizanja glasa za zaštitu ljudskih prava LGBTI zajednice jeste i obilježavanje važnih datuma, sa nastojanjem da se skrene pažnja na probleme određenih grupacija. Tako se Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije obilježava širom svijeta 17. maja još od 2004. godine, u znak sjećanja na dan kada je Svjetska zdravstvena organizacija 1990. godine zvanično uklonila homoseksualnost sa liste bolesti i mentalnih poremećaja. Ovaj dan je postao prepoznatljiv simbol borbe za jednaka prava LGBTI osoba.
Međutim, u načinima prevencije homofobije i predrasuda uopšte, pa i kada je u pitanju LBGTI zajednica, ne može se ograničiti na obilježavanje nekoliko važnih datuma u toku godine, ili par projektnih aktivnosti koje pohađaju mladi koji su uglavnom unaprijed osviješćeni o ovim temama, već je riječ o pitanju koje se mora sistemski tretirati i to u dužem vremenu.
Čini se da je najvažnije pitanje u vezi sa položajem LGBTI osoba pitanje ljudskih prava, o kojima mora postojati više riječi u obrazovnom sistemu. Kako mnogi psiholozi ističu da ljudi nastavljaju vjerovati u stereotipe koje su naučili u djetinjstvu, pa ih u svakodnevnom životu i dalje njeguju, u ovom procesu se kao važna nameće i uloga porodice, koja uveliko određuje sistem vrijednosti koje će dijete ponijeti sa sobom. Kasnije, često podsvjesno ili nemarno prihvatamo brojne predrasude koje nam nameće društvo i način življenja, a koje se uglavnom i ne trudimo da promislimo.
Tako se čini neizbježnom konstatacija da predrasude ne možemo sasvim eliminisati, ali je važno da ih budemo svjesni i da nastojimo ga njegujemo toleranciju, društvenu solidarnost i razumijevanje različitosti.
Autorka: Nikolina Tomović
Aktivnost je dio projekta “Doprinos zaštiti ljudskih prava i promociji jednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti za LGBTI osoba kroz jačanje svijesti i borbu protiv stigme i diskriminacije ” koji je podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.