Kakve promjene donosi Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola?

Usvajanje Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola u Crnoj Gori mnogi su okarakterisali kao istorijski trenutak za položaj i prepoznavanje ljudskih prava uopšte, a naročito ljudskih prava pripadnika LGBTI populacije. Iako prošle godine u neuspješnom procesu usvajanja, prijedlog Zakona je ove godine uvažio potrebnu podršku za uvođenje u pravne tokove crnogorskog društva. Dok pristižu čestitke od strane brojnih državnih institucija, međunarodnih tijela, ambasadora, civilnog sektora i organizacija za zaštitu prava LGBTI osoba, legitimno možemo postaviti pitanje – koliko se atmosfera u crnogorskom društvu zaista promijenila za godinu dana?

Faktički poznato kao tradicionalno na granici konzervativnog društva, Crna Gora barem statistički i formalno teži osavremenjivanju, demokratizaciji i evropeizaciji brojnih društvenih procesa, uspostavljanju okvira pravne jednakosti svih društvenih grupa i osnaživanju položaja pojedinca. Stoga ne čudi što sa jedne strane postoje grupacije koje će datum donošenja Zakona uvrstiti u istorijske u pogledu poštovanja ljudskih prava, dok sa druge strane postoje i one za koje će taj datum predstavljani zvaničnu potvrdu da je Crna Gora napustila kurs njegovanja tradicionalne porodice i „pravih vrijednosti“. Svakako, neistomišljenika će uvijek biti, što ne treba da opravda napuštanje aktivnosti na polju dalje promocije ljudskih prava, jednakosti i osnovnih sloboda pojedinca.

U tom kontekstu, donošenje Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola uživa status važnog administrativno-pravnog koraka ka uspostavljanju osnove za dalji rad na poboljšanju položaja LGBTI osoba. Međutim, koliko će on zaista uticati na kreiranje atmosfere prihvatanja i konačne inkluzije LGBTI osoba i u kojoj mjeri će promijeniti neka od pitanja svakodnevnog funkcionisanja u zajednici – ostaje da se vidi. Na osnovu teksta Zakona se svakako mogu projektovati segmenti na koje će on u krajnjem uticati i koje novine će unijeti u život LGBTI osoba.

Idejno polazište strukture Zakona i razlog njegovog donošenja načelno jeste obezbjeđivanje istih prava za LBGTI populaciju kakva već uživaju heteroseksualni parovi. Međutim, ne moramo ići dalje od drugog člana Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, koji kaže da je životno partnerstvo lica istog pola (partnerstvo) zakonom uređena zajednica života dva lica istog pola (partneri), zaključena pred nadležnim organom u skladu s odredbama ovoga zakona. Ovo iz razloga što se u drugom članu Porodičnog zakona definiše porodica, sa važnim elementom koji ne sadrži prethodna definicija životnog partnerstva – djecom. Prema ovom zakonu, porodica je životna zajednica roditelja, djece i drugih srodnika koji imaju međusobna prava i obaveze, kao i druga osnovna zajednica života u kojoj se njeguju i podižu djeca.

Dakle, prva linija odbrane tradicionalnih vrijednosti nalazi se već na početku Zakona i buduće partnere lišava onog statusa koji ni donosioci Zakona u njegovom formiranju ne pripisuju LGBTI osobama – statusa roditelja.

Ipak, Zakon reguliše neke od glavnih apsekata svakodnevnog funkcionisanja gej parova, koji će im omogućiti isti tretman kao i hetereoseksualnim parovima, makar u dijelu formalnopravnih odnosa, poput izdržavanja, regulisanja posebne i zajedničke imovine, nasljeđivanja i zdravstvene zaštite i osiguranja. Tako, jednako kao i izdržavanje među bračnim supružnicima, i partner u istopolnoj zajednici koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od drugog partnera, srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima.

Jednak tretman partnera se predviđa i u dijelu imovinskih odnosa, na način što svaki partner ima pravo da samostalno upravlja i raspolaže posebnom imovinom, ukoliko se partneri nijesu drugačije dogovorili. Takođe, ukoliko je tokom trajanja zajednice života u partnerstvu došlo do neznatnog ili znatnog uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog partnera, drugi partner ima pravo na potraživanje, tj udio u novcu srazmjerno svom doprinosu, dok zajedničku imovinu sačinjava imovina koju su partneri stekli radom u toku trajanja partnerstva, kao i prihodi iz te imovine. Kao i kod bračnih supružnika, i partneri tokom trajanja partnerstva ili prije zaključenja partnerstva mogu svoje imovinske odnose na postojećoj ili budućoj imovini urediti ugovorom o imovini partnera.

U dijelu nasljeđivanja, Zakon ističe da je predmet nasljeđivanja po ovom zakonu imovina partnera stečena u toku trajanja partnerstva, kao i posebna imovina preminulog partnera, uz napomenu da se po analogiji na sva ostala pitanja iz nasljeđivanja primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju, pri čemu je partner u ostvarenju ovog prava izjednačen sa bračnim drugom.

Još jedan aspekt odnosa koji u Porodičnom zakonu uživa posebno mjesto u pogledu broja i strukture predviđenih odredbi, u Zakonu o životnom partnerstvu lica istog pola regulisan je minimalnim brojem istih. Naime, partner koji nije roditelj djeteta je dužan da izdržava djecu drugog partnera ako ona nemaju srodnika koji su po Porodičnom zakonu dužni da ih izdržavaju ili srodnici za to nemaju mogućnosti. Ova obaveza partnera postoji i poslije smrti roditelja djeteta. Takođe, partner ima pravo da u hitnim slučajevima, kada prijeti neposredna opasnost za djecu, donosi hitne odluke o preduzimanju neophodnih radnji u skladu sa interesima djece i o tome odmah obavijesti roditelja djeteta, dok svakodnevne odluke u vezi sa djecom može donositi i partner uz pristanak roditelja djece.

Ovakva odredba Zakona pravda se neophodnošću vođenja posebne pažnje o najboljem interesu djeteta, uz pozivanje na sličnu odredbu Porodičnog zakona kojom se, kao osnovna dužnost roditelja, propisuje obaveza izdržavanja djece, kao i pozivanjem na obavezu vođenja računa o najboljem interesu djeteta, koja proističe iz Konvencije o pravima djeteta. Ipak, regulisanje starateljstva i odnosa povodom njega se ovdje završava. Partneri istog pola u životnom partnerstvu nemaju pravo da uspostavljaju odnos starateljstva nad drugom djecom koja su bez roditeljskog staranja, već samo nad djecom svog partnera iz konkretne istopolne zajednice. Takođe, u Zakonu nema pomena o mogućnosti usvajanja djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, što je još jedna od najuočljivijih razlika u tretiranju partnera i bračnih supružnika.

Ova mogućnost je, primjera radi, predviđena u Danskoj od 2010. godine, od kada istopolni parovi imaju pravo na zajedničko usvajanje djece. Ovo ne iznenađuje, ako uzmemo u obzir da je Danska zemlja koja je registrovana istopolna partnerstva uvela u svoj zakonodavni okvir još davne 1989. godine. Zajedničko usvojenje djeteta je predviđeno i u Holandiji, dok je u Njemačkoj moguće sprovesti usvajanje djeteta drugog partnera, usvajanje djeteta od strane jednog partnera, a zajedničko usvajanje djece još uvijek nije predviđeno.

U poređenju sa zemljama regiona, Hrvatska je zakonom iz 2014. godine istopolnim parovima omogućila sva prava koja imaju i bračni drugovi, osim prava na usvajanje djece, dok je Slovenija još uvijek važećim Zakonom o registrovanom partnerstvu iz 2007. godine dala nešto više prava istopolnim partnerima, ali ne i pravo na vjenčanje i usvajanje djece. Vlada Bosne i Hercegovine je 2018. godine prihvatila inicijativu da se napravi zakonski okvir za prihvatanje istopolnih brakova, dok Republika Srpska nije ni razmatrala ovu inicijativu i ne poznaje ih, kao što je slučaj i u Srbiji i u Makedoniji.

Crnogorski zakonodavac je, pored ranije pomenutih prava, licima istog pola koja su registrovala svoje životno partnerstvo posebno predvidio i prava na zdravstvenu zaštitu i zdravstveno osiguranje na način, po postupku i u obimu kao što ih imaju bračni drugovi i članovi njihove uže porodice, u skladu sa propisima iz oblasti zdravstva. Takođe, partner je u jednakom položaju sa bračnim drugom i u svrhu ostvarivanja prava i obaveza propisanih posebnim zakonom kojim se uređuje položaj lica na izvršenju kazne zatvora, u pogledu prava na posjetu, kao i pogledu posjete u posebnim prostorijama. Između ostalog, partneri imaju i pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u slučaju smrti ili teškog invaliditeta svog partnera, za svoje duševne bolove.

Pored registrovanog partnerstva, kao modela uređenja istopolnih zajednica koji je sada prihvaćen u Crnoj Gori, a karakteriše i većinu evropskih zemalja, postoje još dva modela uređenja ovih zajednica. Brak lica istog pola je prihvaćen, između ostalih, u Holandiji, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Belgiji, itd. Na kraju, postoji i faktičko građansko partnerstvo koje ne zahtijeva nikakvu formu za nastanak, već se prava i obaveze partnerima priznaju po automatizmu, a najčešće se kao uslov postavlja određeni vremenski period zajedničkog života partnera.

Opredjeljenjem za registrovano partnerstvo, Crna Gora je prvi put otvoreno regulisala odnose istopolnih zajednica i uredila ih posebnim zakonom, a da li će i do kada Zakon ostati isključivo na trenutnim rješenjima, pitanje je koje zavisi od brojnih tokova u zajednici, faktora društvene svijesti, a svakako i političke volje za tretiranje ovako osjetljivih pitanja.

Autorka: Nikolina Tomović

Aktivnost je dio projekta “Doprinos zaštiti ljudskih prava i promociji jednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti za LGBTI osoba kroz jačanje svijesti i borbu protiv stigme i diskriminacije ” koji je podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.