Ljutnja kod djece i kako sa njom
Agresivnost je nešto sa čim se suočavamo gotovo svakodnevno, a posebno u situaciji u kojoj za priličan broj ljudi postoji mnogo okidača. Ljutimo se i bivamo agresivni prema sebi, prema drugima, prema sistemu, a postaju agresivni i prema nama.

Agresivnost je, takođe, zanimljiva i zbog svoje povezanosti sa granicama. Zatvoreni su gradovi, države, mi se zatvaramo u odnosu na druge, izuzev članova porodice, ne samo fizički, već i tjelesno – postavljamo granice, a agresivnost se odnosi i na to koliko prelazimo tuđe granice i na koji način.
Agresivnost pokazujemo na različite način – verbalni, neverbalni znaci i fizičko nasilje, a vrlo često je vratimo i sebi – unutra.
Ljutimo se, jer smo procijenili da je neko ugrozio neku nama značajnu vrijednost, a ponašanje koje proističe iz tog osjećanja se naziva agresivnost. Zdrava agresivnost je biološki neophodna i podrazumijeva posezanje ka drugom, zadovoljenje svojih potreba i želja na asertivan način, uz poštovanje sebe ali i sredine sa kojom kontaktiramo. Veoma je važno prepoznati zdrave aspekte agresivnosti, posebno kod djece i podržati ih.
Šta to znači? Razvoj djeteta, između ostalog, dešava se preko čula. Dok je još malo, dijete istražuje svijet putem pokreta, onoga što vidi, čuje, dodiruje, okusi, pomiriše, od samog boravka u stomaku, kroz kontakt sa primarnim objektom – najčešće majkom, drugim bliskim osobama, sredinom. Njegova okrenutost ka spolja jeste jedna vrsta zdrave agresivnosti u kojoj dijete zadovoljava svoje potrebe uz pomoć drugog, istražuje, saznaje i uči se samostalnosti.
Dijete ide za sobom, za onim što osjeća i funkcioniše po principu zadovoljstva. Ono nema izgrađen koncept vremena kao odrasli i svako odlaganje zadovoljstva ga uznemirava. Djeca svoje potrebe osjećaju, ali ne umiju da ih verbaliziju, odnosno da kažu ono što im treba, posebno u mlađim uzrastima prije nego ovladaju govorom, a i starija djeca. Oni puno više razumiju nego što umiju da iskažu. Emocije su preintenzivne, ali kratkotrajne. U tim stanjima nezadovoljenih potreba, umora, bola i sl, djeca najčešće pribjegavaju onome što umiju a to je da pokažu svoja osjećanja kroz pokret, glas – od cmizdrenja do bacakanja po podu, udaranja sebe, drugih itd.
Nekada ti iskazi osjećanja ljutnje mogu biti toliko intenzivni i nazivaju se tantrumi, ili izlivi bijesa koji se najčešće javljaju između prve i treće godine života. Oni predstavljaju normalnu pojavu u razvoju djece. Ukoliko roditelji adekvatno reaguju na njih, a i usljed emotivnog, kognitivnog i socijalnog razvoja djece, oni postepeno nestaju.
U adolescenciji se mogu javiti ponovo, jer je to period kada se integrišu svi ti razvojni zadaci iz prethodnih faza, tako da može doći do regresije – do vraćanja na prethodne faze u razvoju. Adolescent može burno reagovati i imati izlive bijesa, jer na taj način će rušiti granicu sa roditeljima, kako bi se uspostavio na jedan drugačiji način, što je posebna tema i zahtijeva pažnju.
U takvim situacijama izliva bijesa djece, odraslima se preporučuje prvenstveno smirenost. Međutim, sada, kada ima mnogo okidača za našu smirenost, kako smireno reagovati na situaciju koja sama po sebi nikako nije umirujuća?
1. Prvo, ako već nijeste, pročitaje tekst o tome kako da sačuvate vaše mentalno zdravlje na ovom portalu – https://bit.ly/3a6Ouen.
2. Pokušajte da oslušnete svoje dijete i da uočite neku povezanost u događajima koji ga uznemire – možda je umorno, gladno, možda ga nešto boli pa mu je potrebna neka druga vrsta utjehe od one koju mu inače nudite, a ne umije da je iskaže.
3. Bilo bi korisno da iz vidnog polja djece sklonite neke predmete kojima ne bi smjela, a žele da se igraju. Smanjite spoljašnje podražaje u ovoj situaciji.
4. Dozvolite djetetu da istražuje prostor oko sebe – neka se vrti oko svoje ose, skače po krevetu, pentra na stolicu, naravno uz neki nadzor da se ne povrijedi.
5. Pokušajte da osvijestite šta vas posebno uznemiri u dječjoj burnoj reakciji – da li je to dječji plač, da li se plašite da se ne povrijedi; da li smatrate da nijeste dovoljno dobar roditelj ako dijete krši vaše zabrane i naredbe ili ako se ne ponaša onako kako se očekuje; da li osjećate stid ili možda pomislite da nešto nije u redu sa vašim djetetom kada se tako ponaša.
6. Razmislite da li se dovoljno igrate, mazite sa djetetom, odnosno povezujete, i da li je njegovo ponašanje pokušaj da vas pozove, da ga „ugledate“ i da budete prisutni na jedan drugačiji način.
7. U samom trenutku kada se dešava taj burni izliv bijesa, pokušajte da mu priđete da ga zagrlite ili da mu date neku igračku ili neku aktivnost koju dijete voli. Ako vidite da dijete može da se povrijedi ili da povrijedi nekog drugog, spustite se na njegovu ravan, uhvatite ga malo čvršće za ramena i govorite mu da ne smije da udara druge, sebe, da je to opasno i zabranjeno.
8. Ako vam je ranije uspijevalo da „ignorišete“ to ponašanje, uradite i sada, ali kada prođe taj izliv bijesa nemojte mu davati npr. da gleda crtani film ako je to bio razlog zbog kojeg je počelo da se ljuti, jer na taj način ne uspostavljate adekvatne granice. Pokušajte da mu objasnite zašto mu to zabranjujete, zašto to nije u redu i da imenujete osjećanje koje je u pozadini. Pokažite razumijevanje za ljutnju, u redu je da se ljuti, ali nije u redu da na taj način pokazuje osjećanja.
9. Važno je da rječnik prilagodite uzrastu djeteta – koristite riječi koje se odnose na neposredno iskustvo – ono što vidi, čuje, osjeća, dodiruje i sl.
10. Budite dosljedni u svojim zabranama, ali njegujte dječju spontanost i istraživanje – npr. dozvolite mu mogućnost izbora – neka bira kojom igračkom će da se igra, iz koje će čaše da popije sok i sl.
11. Pričajte o svojim osjećanjima, jer djeca osjete vašu uznemirenost, vašu tugu, vašu ljutnju.
12. Razmislite na koji način vi pokazujete ljutnju, jer djeca puno bolje uče po modelu – puno više nauče gledajući vas kako se ponašate, nego iz onoga što im govorite da treba ili ne treba da rade.
13. Nikako djeci ne govorite da ih ne volite, ili da ćete ih ostaviti jer se tako ponašaju, ili da oni nijesu u redu – nije u redu njihovo ponašanje, ali oni kao osobe jesu. I, naravno, ne tucite ih, jer agresija rađa agresiju u onom negativnom i najgorem smislu.
Možda vi imate neki drugi način reagovanja, što je u redu. Ovo su samo neke preporuke na osnovu teorijskih znanja i iskustva autorke teksta sa dva mališana od tri i pet godina. Uzmite onoliko koliko vam treba.
Važno je da budemo svjesni toga da smo kao roditelji, odrasli, odgovorni za svoju djecu i moramo biti tu za njih, onoliko koliko i kako možemo. Zato je važno da sebe osnažimo da bismo mogli da osnažimo i djecu.
Izvor: IJZCG
Autor: Marijana Bulatović Medenica, psihološkinja i psihoterapeutkinja