Stigma prema LGBTIQ osobama – faktor rizika za razvoj psiholoških smetnji
Pitanja sa kojima se susrećem u psihoterapijskom setingu sa osobama iz LGBTIQ populacije se odnosi na probleme razotkrivanja seksualnog identiteta bliskim ljudima. “ Moja majka neće preživjeti, ako joj kažem za svoju orjentaciju. Otac će me ubiti ako sazna. Oni neće razgovarati sa mnom. Tražiće da napustim kuću. Osjećaće sramotu…“

Neki od rodtelja izjavljuju i: „Ako mi kažete da je moj sin gej, odmah ću se ubiti, neću ubiti njega, nego sebe“ (riječi su jednog oca). Na drugoj strani imamo i primjere, roditelje i članove porodice, koji prihvataju i ne odbace svoje bliske, pri saznanju njhove seksualne orjentacije. Hvala im na tome.
Psihološka literatura posjeduje čitav niz termina koji se upotrebljavaju kako bi se definisala negativna osjećanja ili predrasude prema LGBTIQ osobama. Homofobija je jedan od učestalijih termina kako u literaturi tako i u društvenom kontekstu. Pojam homofobija označava dijapazon različitih osjećanja koja se kreću od mržnje, gađenja, prazira, ka anksioznosti, gdje dominiraju emocije odbojnosti i bijesa prema osobama homoseksualne orjentacije.
Pored suočavanja sa homofobijom pripadnici LGBTIQ populacije ne rijetko bivaju „žigosani“, stigmatizovani. U literaturi nailazimo na pojam seksualne stigme, Herek i dr,. (2009) koji obihvata široko rasprostranjene negativne stavove, inferioran status i manju društvenu moć koja se odnosi na neheteroseksualno ponašanje, identitet, veze i zajednicu.
Stigmatizacija podrazumjeva otvorene i negativne akcije prema pripadnicima određene populacije, gdje pronalazimo da je nekada jedno stanje ili aspekt individue pripisan kao svojstvo nekoj pervazivnoj dimenziji samog identiteta te osobe. Naime, misli se da se u slučaju nekih identiteta, osoba generalizuje i biva konstruisana isključivo preko baš tog identiteta.
Na primjer, osoba sa dijagnozom shizofrenije postaje “šizofreničar” i sve njene radnje i ostali aspekti identiteta se posmatraju isključivo kroz prizmu te dijagnoze. Slična dinamika se događa sa istopolnom orijentacijom, LGBTIQ osobe i svi njihovi postupci se često posmatraju samo kroz aspekt seksualne orijentacije, pri čemu se potpuno zaboravlja na druge važne aspekte njihovog identiteta. Nalikuje tome, kada bi neku osobu poveli na izložbu pasa i proglasili psom, samo zato što je lajala.
Kao posledica svijesti i prihvatanja društveno negativnih stavova prema pripadnicima određenih diskriminisanih populacija nastaju određene konstrukcije. Jedna od njih je internalizovana stigma, internalizovana homofobija, pojava da same LGBTIQ osobe počinju sebe da posmatraju isključivo kroz prizmu negativnih poruka, gdje identifikacija sa domaninatnom grupom, vodi samomržnji i osjećaju stida, zbog posjedovanja karakteristike odbačene i iskarikirane grupe, kao i odbojnosti prema ostalim članovima grupe koji posjeduju tu karakteristiku.
Ne mali broj LGBTIQ osoba, iz straha da ne budu prepoznati, javno žigosani, izloženi verbalnom i fizičkom nasilju, što jeste opasnost u visoko homofobičnim sredinama, ulažu velike svakodnevne napore da prikriju bilo koji znak tj. pripadnost LGBTIQ populaciji. Konstantan napor da se prikrije identitet, vođenjem računa o neverbalnoj komunikaciji, tonalitetu glasa i gestikulaciji, dugoročno veoma iscrpljuje osobu i može je učiniti nesigurnom, povučenom i anksioznom u socijalnim kontaktima i depresivnom. Depresivna ispoljavanja nisu rijedak razlog pokušaja suicida.
Vjerujući da su manje vrijedni, da ne pripadaju porodici i onim koje vole, vjerujući da su drugačiji, pripadnici LGBTIQ populacije pronalaze smrt kao jedno od rešenja. Istraživanja ukazuju da internalizovane negativne percepcije utiču na povišen nivo stresa, sniženo samopoštovanje, samopreziru i autodestruktivnost. Brojne studije su pokazale povezanost internalizovanih negativnih stavova o vlastitom seksualnom identitetu sa depresijom, psihološkim distresom, demoralizacijom i sniženim globalnim samopoštovanjem, te pokušajima suicida.
Takođe, istraživanja pokazuju da osobe sa izraženim internalizovanim homofobičnim tendencijama češće imaju istoriju samopovrijeđivanja, zatim izraženiji osjećaj usamljenosti, demoralizacije, stida, somatskih simptoma i povjerenja u sebe (Herek, 1998, po Szymanski i dr. 2008). Podaci govore o tome da LGBT osobe češće pokušavaju suicid od heteroseksualnih, čak tri puta (Silenzio i dr, 2007, po Lin & Israel, 2012).
Zamislimo slučaj klijentkinje koja se godinama unazad suočava sa svojim problemom opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Suoačena je sa svojim osjećanjima neadekvatnosti, stida i samoobezvređivanja zbog toga što je homoseksualne orjentacije. U prošlosti je ulagala veliki napor pokušavajući da se zaljubi u muškarca, da natjera sebe da misli o muškarcu dok mašta. Obraća se terapeutu koji je uvažava, uvažava njen identitet koristeći priliku da je osnaži upravo tamo gdje se osjeća najranjivijom. Ona je imala sreće.
U psihoterapijskom setingu rada sa LGBTIQ osobom, ne smijemo ponoviti obrasce sa kojima se klijent suočava u spoljašnjem svijetu, a koji mu oduzima pravo na postojanje i slobodno ispoljavanje. Čvrsta društvena stigma tokom procesa socijalizacije kod ovakvih osoba postaje njihov unutrašnji glas, kojim se nastavlja proces nipodaštavanja. Iz tog razloga bi psihoterapijski proces koji bi doprinjeo stvarnom osnaživanju, trebalo da ponudi drugačiji sadržaj za pounutrenje, te omogući klijentima da sada očima terapeuta vide sebe drugačije od onoga što im nudi njihovo okruženje.
Ovo se postiže radom u senzibilisanom kontekstu u kojem psihoterapeut uvažava teškoće i specifičnosti položaja LGBTIQ osoba u našem društvu i posledice koje iz toga proističu, nudeći klijentu vjeru u njegove kapacitete i snage da se sa njma nosi na konstruktivne načine te ostvari blagostanje i ispunjavajuće odnose sa drugima.
Jedno od najvažnijih alatki u radu psihoterapeuta je jezik kojim govori.
„Nisi prava linija ali si vrijedan/a kao i drugi, jer si brižan/a, kreativan/a, duhovit/a, osjećajan/a, mudar/a… i mnogo toga…vrijedan/a si i jer nisi prava linija“
Helena Rosandić, psihoterapeutkinja
DR PSIHOLOŠKIH NAUKA
Aktivnost je dio projekta “Doprinos zaštiti ljudskih prava i promocija zdravstvene zaštite LGBTI osoba kroz jačanje svijesti i borbu protiv stigme i diskriminacije” koji je podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.