Odnos terapeut – klijent u radu sa LGBTIQ adolescentima

Adolescencija predstavlja prolaznu fazu u razvoju svake jedinke, koju obilježava prelazak iz djetinjstva u zrelo doba. U literaturi pronalazimo izvjesna neslaganja autora oko određivanja početka i kraja adolescentnog doba, no ono u čemu su autori usaglašeni je u tome, da ovaj razvojni period obilježen krizom. Adolescencija je period tranzicije i promjene, dok uspostavljena ravnoteža predstavlja signal da je jedinka uspiješno iz djetinjstva iskoračila u zrelo doba.

U periodu adolescencije dolazi do brojnih promjena na nivou tijela, kognitivnog i socijalnog funkcionisanja. Promjene koje se dešavaju izuzetno su značajne za dalji razvoj, dok od načina razriješavanja ključnih pitanja u tom periodu, zavisi uspješno prilagođavanje i dalji stabilni razvoj odrasle osobe.

Promjene hormonalnog statusa, pojavljivanje sekundarnih polnih karakteristika i nagli rast visine i težine, su veoma značajne, pošto utiču na način na koji adolescenti opažaju sebe u ovom periodu, tj. na sliku koju imaju o sebi. Za adolescente, najviše uznemirujuće jeste suočavanje sa naglim promjenama visine i težine, što često dovodi do doživljaja nezgrapnosti i nespretnosti u pokušajima da se prilagode novonastalim promjenama, što na sledećem nivou može biti put u nezadovoljstvo i depresiju. Istraživanja dominantno upućuju da su adolescenti osjetljivi na promjenu tjelesnog Ja, naročito ako je ta promjena u disproporciji sa onim što se u datoj kulturi smatra poželjnim izgledom (Lerner & Karabenick, 1974).

U radu sa LGBTIQ populacijom adolescenata promjene na nivou tijela: početak menstrualnog ciklusa, bujanje grudi, erekcija i ejakulacija, mutacija glasa, mogu biti uzrok narušene homeostaze, poremećenog doživljaja sebe, samopoštovanja i samopouzdanja, kao i opasnost za destabilizaciju doživljaja sebe u okruženju i interakcijama s drugima.

Nezadovoljstvo izgledom i eksperimentisanje tijelom važna je karika na putu formiranja novog socijalnog identiteta. Mladi ljudi preko pirsinga, česte promjene frizure, stilova oblačenja, intezivnog vježbanja u teratani ili pak forsiranja “dirty”, zapuštenog, izgleda, komuniciraju s sredinom, ujedno provjeravajući hipoteze o svom identitetu. Adolescenti neverbalno komuniciraju s nama, odraslima, začikavajući naše snage da prepoznamo i dešifrujemo jako važne informacije koje nam šalju. To je ključan zadatak psihoterapije, dešifrovati informacije i pretvoriti ih u riječi, s krajnim ciljem prihvatanja i razumjevanja adolescenta koji je pred nama.

Psihoterapija se može definisati kao proces koji se odvija između psihoterapeuta i klijenta, a sastoji se od niza psiholoških tehnika koje imaju za cilj da dovedu do boljeg mentalnog funkcionisanja i umanjenja ili potpunog uklanjanja simptoma mentalnih bolesti. U poslednjem vijeku broj psihoterapijskih modaliteta je u znatnom porastu, oni se međusobno razlikuju, no i imaju sličnosti. Jedna od ključnih zajedničkih elemenata je odnos klijenta i psihoterapeuta.

Kako se psihoterapija uvijek odvija u kontekstu navedenog odnosa, a imajući na umu da su ljudi društvena bića koja se razvijaju i žive okružena drugim ljudima, gdje u odnosu na njih i društvene norme formiraju svoj identitet, istraživanja ukazuju, da je odnos klijent – terapeut taj koji liječi i da je on značajniji od modaliteta psihoterapije, konkretnih tehnika i intervencija.

Na ovom mjestu ću normalizovati i reći, da je u radu, kako sa drugim klijentima tako i s adolescentima LGBTIQ populacije, ovaj aspekt psihoterapije ono na šta je najvažnije obratiti pažnju.

Neki od važnih elemenata su:

• Uspostavljanje dobrog raporta, odnosa povjerenja, prihvatanja i neosuđivanja. Terapijski savez karakteriše pozitivna emocionalna veza i doživljaj međusobne saradnje. On predstavlja temelj bilo koje vrste psihoterapijskog rada.

• Prihvatajući adolescenta onakvog kakav on jeste, nudimo mu model iz koga on uči da prepozna i prihvati sebe.

• Važno je adolescentu poslati poruku da poznajemo i druge osobe sličnih interesovanja, opredjeljenja i problema kao što su njegovi (naravno ukoliko zaista poznajete). To je načina kojim šaljemo poruku da on nije usamljena jedinka, čime normalizujemo njega i njegovu individualnost.

• Ne smijemo dočekati adolescenta sa bilo kojom predrasudom ili predubjeđenjem u odnosu na sadržaj i problem koji on donosi sa sobom.

• U radu sa LGBTIQ populacijom adolescenata empatija je ključna kompetenca psihoterapeuta.

• U psihoterapiji kažemo: “Da je uvid pola rješenja”. U psihoterapijskom radu terapeut podstiče uvid u motive, emocije i ponašanja klijenta. No, uvid često nije dovoljan.

• Jedan od zadataka psihoterapeuta je u psihoterapijskom setingu kreirati odnos kakav nije postojao u prošlim iskustvima, a koji odlikuje povjerenje i pouzdanot. Klijenti u terapijski odnos unose ona znanja o međuljudskim odnosima koja su stekli najčešće u svojoj primarnoj porodici. Jedan od zadataka psihoterapijskog procesa jeste identifikovanje porodičnih obrazaca, eliminacija problematičnih i kroz odnos sa terapeutom modifikacija ili zamjena funkcionalnijim.

• Normalizacija klijentovih iskustava sa jedne strane ima za cilj da klijent prihvati sopstvene doživljaje, a na drugoj strani je potrebno pomoći da se ne osjeća dodatno loše zbog tegoba koje ima («očekivano je i prihvatljivo da se ljudi u takvim okolnostima, tako osjećaju» je poruka koju šaljemo mladim ljudima kada dođu na psihoterapiju).

Svi mi, šta god nas čini sličnim ili različitim, smo jednako ljudi. Svi mi imamo potrebu da kada se obratimo za pomoć, od profesionalca dobijemo najbolji mogući tretman. Da bi se psihoterapijski seting (prostor za rad) doživio kao bezbjedno mjesto, da bi došlo do terapijskog napretka, neophodno je da psihoterapeut razumije klijenta.

Usvojene predrasude profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja prema LGBTIQ populaciji učestala su prepreka. Pored uklanjanja predrasuda da bismo bili od pomoći LGBTIQ osobama potrebno je da budemo upoznati sa specifičnim problemima sa kojima se oni suočavaju. Dok, onda kada nismo upoznati sa problematikom potrebno je osobu uputiti kolegi koji jeste, ukoliko nismo spremni da radimo na razvoju sopstvenih terapijskih kapaciteta.

Helena Rosandić, psihoterapeutkinja
DR PSIHOLOŠKIH NAUKA

Aktivnost je dio projekta “Doprinos zaštiti ljudskih prava i promocija zdravstvene zaštite LGBTI osoba kroz jačanje svijesti i borbu protiv stigme i diskriminacije” koji je podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.