Socijalna terapija tokom reintegracije zavisnika od psihoaktivnih supstanci
Socijalna terapija je nezaobilazan dio tretmana, osoba koje su zavisne od droga, upravo zbog svog sveobuhvatnog pristupa. Može se reći da socijalna terapija započinje još od prvog kontakta sa klijentom i njegovom porodicom.

Postoji više definicija socijalne terapije, prema kojima se socijalna terapija predstavlja kao „organizovana, planska i sistematska aktivnost, usmjerena prema amortizovanju ili odstranjivanju materijalno-ekonomskih, psiholoških i socijalnih problema, te stvaranje mogućnosti za podsticaj optimalnog razvoja i korišćenja potencijala osoba koje imaju socijalnu potrebu.”
Prema aktivnostima i sadržajima koje obuhvata socijalna terapija se dijeli na tri komplementarno povezane cjeline, i to:
– pružanje praktične socijalne pomoći (socijalno planiranje);
– tretman usmjeren prema promjeni ličnosti (direktni tretman);
– tretman usmjeren prema promjeni sredine (indirektni tretman).
Pružanje praktične socijalne pomoći je najstariji vid socijalne terapije. U prvom redu se odnosi na informisanje korisnika o njihovim pravima, a onda i pružanje pomoći u ostvarivanju konkretnih prava.
Direktni tretman se primjenjuje onda kada klijent ima intrapersonalnih i interpersonalnih problema, kada je evidentna promjena ponašanja i prema sebi i prema okolini. Kroz direktni tretman socijalni radnik, pokušava da djeluje na sve komponente stava, pomaže korisniku da definiše ciljeve, da svijet posmatra iz drugačije perspektive.
Takođe, u okviru direktnog tretmana primjenjuje se i savjetovanje, kao oblik pružanja pomoći osobi koja je zavisna od droga, da smogne snage za prevazilaženje sopstvenog problema.
Nakon rešavanja problema na ličnom planu, aktivnosti se usmjeravaju prema promjenama u sredini kroz indirektni tretman. Na ovaj način se nastoje eliminisati ili ublažiti, svi oni faktori iz sredine koji su negativno uticali na korisnika. Dakle, rešavaju se problemi u prodičnoj, radnoj sredini ili nekom širem okruženju.
Zavisnost je sistemski proces, koji se ne odražava samo na pojedinca koji je u problemu, već i na cjelokupnu porodicu i društvo. Porodica se dovodi u vezu sa bolešću zavisnosti ne samo tokom aktivne faze drogiranja zavisnika, već i mnogo ranije, a i po završetku tretmana oboljelog člana.
Stabilni odnosi u porodici, osjećanje prihvaćenosti, sigurno okruženje, poštovanje ličnosti djeteta, dosljednost u vaspitanju, predstavljaju činioce koji omogućavaju razvoj djeteta u zdravog i srećnog pojedinca.
U aktivnoj fazi drogiranja ovi odnosi bivaju još više narušeni. Česte su svađe, konflikti, odbacivanja između zavisnika i njihovih roditelja, braće/sestara, supružnika, djece. Zbog zavisničkog stila života koji uključuje: prevare, laganje, sklonost krađi, nisku ili nikakvu uključenost u život porodice, odnosi između zavisnika i njegovih bližnjih postaju sve lošiji, a nerijetko dolazi i do njihovog prekida.
Jako je važno tokom tretmana zavisnika uključiti užu porodicu, raditi na normalizaciji poremećenih odnosa. Uz saradnju najbližih članova porodice i kvalitet i uspješnost tretmana se povećava.
Socioterapija
Bez socioterapije se ne može govoriti o kvalitetnom tretmanu osoba zavisnih od droge. Socioterapijski proces se može odvijati i u inistitucionalnim i vaninstitucionalnim uslovima. Socioterapija znači, aktivno učestvovanje u procesu liječenja, svih značajnih osoba iz okruženja, odnosno života osobe koja je zavisna od droge.
Osoba zavisna od droge, kroz socioterapiju, ponovo uči da se ponaša na socijalno prihvatljiv način, zatim da održi ili uspostavi nove socijalne veze, kao i da shvati svoje ranije ponašanje prema drugima, i da ga koriguje na prihvatljiv način. Metode socioterapije obuhvataju:
1. Grupnu socioterapiju (grupna terapija, terapijska zajednica/komuna, okupaciona terapija, rekreaciona terapija);
2. Socioterapija u širem smislu (socioterapeutski klub, zaštitne radionice, grupe za samopomoć).
Grupe za samopomoć, u praksi su se pokazale kao jedan od najboljih i najjeftinijih načina pomoći. Porodična terapija, u okviru socioterapije ima veliku terapijsku vrijednost. Naime, ona u značajnoj mjeri doprinosi rešavanju konflikata i problema, koji remete normalnu porodičnu komunikaciju. Porodičnom terapijom se ukazuje na značaj i odgovornost porodice u procesu liječenja.
Ono što je značajno istaći, jeste da pristup liječenju bolesti zavisnosti treba da bude identičan liječenju drugih hroničnih i nezaraznih bolesti. Liječenje mora biti svima dostupno, integralno i kontinuirano.
Sam proces liječenja se mora planirati i sprovoditi prema potrebama svakog pojedinca i mijenjati u zavisnosti od njegovog stanja. U tom smislu mora biti osigurana saradnja među različitim provajderima programa liječenja i podrške, kao i psihosocijalna briga i rehabilitacija.
Slađana Ognjanović