Diskriminacija osoba koje žive sa HIV infekcijom – mogućnosti za planiranje porodice

Po pitanju svijesti o diskriminaciji osoba koje žive sa HIV-om, naše društvo jos nije sazrelo, jer u većini slučajeva ne prepoznaje diskriminaciju i prava ugroženih . Mišljenja i stavovi koji su formirani o osjetljivim temama, posebno ako imaju dodirnih tačaka sa HIV infekcijom, su ukorijenjeni i teško se mijenjaju.

Ispitivanje mnjenja CGO o diskriminaciji ukazuje da 40% ispitanika smatra da su HIV pozitivne osobe diskriminisane u velikoj mjeri, 39% ispitanika se slaže da su oboljeli sami krivi za svoju bolest. Veoma je učestalo razmišljanje da su osobe sa HIV-om bolesnici koji su krivi za svoju bolest. Primjećujemo da je izražen pojam kriv/a koja sama po sebi upućuje na postojanje žrtve i odredjivanje strana u procesu utvrdjivanja krivice.

Sa druge strane za većinu drugih infekcija i bolesti se govori da je pacijent manje ili više odgovoran, ali se ne govori se o krivici. Da je diskriminacija jos izražena govori i podatak da bi 58% ispitanika imalo nešto protiv da vaspitač njihovoj djeci bude HIV pozitivna osoba, a za njih 46% bi saznanje o HIV pozitivnom status kolege bilo smetnja za dalje kolegijalne odnose.

Međutim očigledno je da i kod nas kao i svuda u svijetu postoji izražena diskriminacija i stigmatizacija u zdravstvenim ustanovama, osoba koje žive sa HIV-om. Jos uvijek postoje slučajevi gdje imamo inaprentnu diskriminaciju pod plaštom nekih drugih razloga za odbijanje izvodjenja medicinske intervencije.

I SZO i Evropski centar za kontrolu bolesti preporučuju dodatnu edukaciju zdravstvenih timova i stručnjaka kako bi se smanjile ove vrste stigmatizacija i diskriminacija obzirom da je prenošenje HIV-a u zdravstvenim ustanovama usljed nekih akcidenata vrlo rijetko. Takodje je sam virus je izuzetno osjetljiv u spoljnjoj sredini i na sva sredstva kada se na pravilan način koriste za higijenu i sterilizaciju zdravstvenih ustanova.

U slučajevima kada zdravstveni radnici koriste na ispravan način, univerzalne mjere zaštite jednako za HIV i za druge agense, mogućnosti prenošenja virusa su minimalne, smanjivao bi se strah od infekcija, a samim tim i stigmatizacija bi bila smanjenja, što bi omogućilo da pacijenti ne budu diskriminisani tj. da mogu da ostvare svoja prava koja su im garantovana Ustavom, kao svim drugim gradjanima.

Transmisija/prenošenje HIV-a sa majke na dijete (PMTCT) se odnosi na prenošenje HIV-a sa HIV pozitivne žene na dijete za vrijeme trudnoće, porodjaja i tokom dojenja. Bez odgovarajućeg liječenja, mogućnost da se HIV prenese sa inficirane majke na bebu je od 15-45%. Medjutim antiretrovirusna terapija (u daljem tekstu ART) uz ostale efektivne intervencije (pravilno sproveden porodjaj, pravilna ishrana) mogu redukovati taj rizik ispod 5%.

Efikasni PMTCT program je onaj program koji omogućava da žena i njeno dijete „dobiju“ sve intervencije od giniekološko akušerske službe u okviru koje je HIV testiranje, korištenje ART od strane trudnice po preporuci ginekologa i infektologa, sigurne prakse porodjaja i odgovarajuće ishrane, testiranje novorodjenog djeteta, upotreba pedijatrijskih doza za bebu po preporuci infektologa i neonatologa i sve ostale usluge prema planu zdravstve zaštite majke i djeteta.

Cilj ovakvih preventivnih programa je rodjenje zdrave bebe u bezbjednom i ne stigmatizujućem okruženju.

Podaci o svim testiranim trudnicama u našoj zemlji nijesu dostupni. Dostupan je samo podatak da su od početka epidemije kod četvoro djece HIV pozitivnih majki pronađena antitijela na HIV. Za sada još ne postoji odredjeni plan i preporuka testiranja svih trudnica na HIV u našoj zemlji.

Pojedini ginekolozi preporučuju svojim trudnicama testiranje zajedno sa testiranjem na druge infektine agense ali nije ustaljeno i ne podliježe obaveznom testiranju u sva tri trimestra trudnoće kako bi trebalo, posebno kod trudnica koje se nalaze u povećanom riziku za infekciju.

Pacijenti koji imaju HIV infekciju, u Crnoj Gori ne mogu da ostvare svoje pravo na roditeljstvo u onom punom obimu koga mogu ostvariti ostale zdrave ili osobe koje boluju od drugih bolesti. Od velikog broja mladih ljudi koji su inficirani sa HIV-om, veoma se mali broj odlučuje za potomstvo, jer nemaju dovoljno informacija o bezbjednoj trudnoći i planiranom porođaju.

Ako se i odluče, onda to svoje pravo ostvaruju izvan Crne Gore i o sopstvenom trošku iako su osiguranici crnogorskog Fonda za zdravstveno osiguranje i ako se procedura planiranja porodice ne razlikuje u osnovnim stvarima od procedure planiranja porodice kod ostalih (neinficiranih) građana Crne Gore.

Najčešći razlog zbog kojih se ovo događa je što veoma mali broj žena (HIV pozitivne i HIV negativne žene koje žele potomstvo sa muškarcem koji je HIV pozitivan), ima povjerenje da saopšti HIV status ili status svog partnera, ginekologu, plašeci se stigmatizacije i uskraćivanja prava.

U takvim okolnostima kada ginekolog nije upoznat sa zdravstvenim stanjem svoje pacijentkinje, teško da je očekivati da će i adekvatno da postupi prilikom pružanja pomoći u planiranju porodice od strane pacijentkinje koja ima HIV infekciju.

Kad se par (oba HIV pozitivna i/ili miješani par -HIV poz i HIV negativna osoba) odluče na planiranje porodice imajući punu podršku i preporuku infektologa koji ih liječi (jer se cijela procedura obavlja kroz saglasnost tima ljekara infektologa, ginekologa i neonatologa i partnera koji planiraju porudicu) javlja se problem u odabiru ginekologa od povjerenja i tima, koji će porođaj privesti kraju.

Rano saznavanje HIV statusa majke može da omogući rađanje zdravog potomstva ako se primjene sve mjere koje se danas koriste u medicini, a koje su zasnovane na dokazima. Međutim, još uvijek je rijetko da ginekolog ponudi trudnici test na HIV. Ovo sve ukazuje na visok stepen ne praćenja savremenih medicinskih trendova kako od strane zdravstvenih radnika tako i od strane pacijenata.

Ukoliko se ne obavlja adekvatna edukacija zdravstvenih radnika o prevenciji prenošenja sa majke, može da se očekuje da će biti sve veći broj mladih ljudi koji će se teže odlučivati za testiranje, jer će imati osjećaj da je, ako imaju HIV, za njih beznadežan nastavak normalnog života (koji podrazumijeva i potomstvo).

Sve će se veći broj parova odlučivati da svoje pravo na potomstvo ostvari izvan zemlje, pri čemu će ekonomski trošak za naše gradjane biti nesrazmjerno veliki u odnosu na njihova primanja koja bi trebalo da troše u svojoj zemlji. Takođe će naši pacijenti i dalje imati osjećaj stigmatizacije i diskriminacije u ostvarivanju prava na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu samo zato sto su nosioci HIV virusa.

Uz sve ove problema postoji i velika vjerovatnoća da će se obaviti i porođaj žene koja je HIV pozitivna (a da to ne zna) i na samom porodjaju ili po rođenju djeteta da se otkrije da su i majka i beba inficirane, što pored nehumanog odnosa prema životu fetusa/novorođenčeta, dovodi do dupliranja koštanja zdravstvene zaštite za liječenje HIV/AIDS-a majke i djeteta.

Dr Aleksandra Marjanović