Socijalni rad u prevenciji bolesti zavisnosti

Bolesti zavisnosti podrazumijevaju ponašanje i druge duševne procese koji uvijek uključuju prisilu za povremenim ili redovnim uzimanjem sredstava zavisnosti u namjeri da se doživi njegov uticaj, a dovodi do promjena u fizičkoj, psihičkoj i socijalnoj sferi uživaoca.

Tokom tretmana bolesti zavisnosti neophodno je angažovanje cjelokupne zajednice, jer su ove bolesti odavno prevazišle problem pojedinca i porodice. Praksa pokazuje da isključivo angažovanje svih društvenih segmenata može rezultirati dugotrajnom apstinencijom osoba oboljelih od bolesti zavisnosti.

U cjelokupan tretman neophodno je pravovremeno angažovanje socijalnih mjera i aktivnosti kako bi postigli zadovoljavajuće rezultate.

Socijalne aktivnosti se mogu uključiti:

1. Tokom svih nivoa prevencije bolesti zavisnosti.
2. Tokom tretmana, posebno ukoliko se radi o tretmanu metadonom kada je socijalni radnik u obavezi da prati cijeli proces i sarađuje sa pružaocima usluga u zdravstvu, kako bi se primjena ove terapijske metode odvijala na najefikasniji način po korisnika.
3. Tokom rehabilitacije i resocijalizacije, koje za cilj imaju vraćanje korisnika u uobičajene tokove života.

Uključivanje socijalnog rada u proces primarne prevencije podrazumijeva prenošenje adekvatnih informacija vezanih za bolesti zavisnosti, a mogu da utiču na preveniranje oboljenja. Navedene mjere su usmjerene ka cjelokupnoj populaciji, pa je neophodno da socijalni radnici vladaju sposobnostima diseminacije informacija u cilju prenošenja istih široj javnosti.

U okviru mjera primarne prevencije socijalni radnik ostvaruje vezu sa drugim sektorima kako bi se stvorili uslovi za prihvatanje ponašanja koje je u skladu sa zdravljem.

Kada govorimo o specifičnoj primarnoj prevenciji, zadatak socijalnog radnika je da prepoznaje grupe koje su pod povećanim rizikom od ulaska u problem zavisnosti i preduzima mjere za spriječavanje ili širenje bolesti.

Uključivanje socijalnih radnika u proces sekundarne prevencije podrazumijeva realizovanje mjera testiranja u cilju identifikovanja korisnika koji su pogođeni bolešću zavisnosti. Na ovom nivou pružanja zdravstvenih usluga ostvaruje se saradnja sa roditeljima, pružaocima usluga u zdravstvu, nevladinim organizacijama. Na ovaj način se stvaraju mogućnosti da se preduzmu dalje mjere u cilju izliječenja.

Sekundarna prevencija podrazumijeva i tretman u cilju odvikavanja od sredstva zavisnosti. U toku sprovođenja ovim mjera neophodna je saradnja u multidisciplinarnom timu, kako bi sam proces bio djelotvorniji. U ovom periodu vrlo je značajno otpočeti rad na sprovođenju mjera tercijarne prevencije.

Tercijarna prevencija podrazumijeva resocijalizaciju korisnika. Pod resocijalizacijom se podrazumijeva afirmacija zavisnika u braku, na radnom mjestu, razvoj kvaliteta života apstinenta, te sposobnost sučavanja sa životnim problemima bez konzumacije sredstava zavisnosti. Resocijalizacija mora biti dugotrajna i socijalno podržana.

Mjere resocijalizacije može sprovoditi socijalni radik koji je za to školovanjem senzibilisan, ili drugi stručni radnici koji će sa aspekta svoje profesije kreirati sadržaj rada. Za sve stručnjake nužna je dodatna edukacija iz oblasti bolesti zavisnosti, obavezno poznavanje terapijskih tehnika, ali i kontinuirana neformalna edukacija.

U rehabilitacionom procesu, pored mjera socijalne i profesionalne rahabilitacije, podrazumijevaju se i druge socioterapijske metode i postupci radi ponovnog prilagođavanja i uspostavljanja novih odnosa između apstineta i zajednice u koju se vraća.

Veoma važnu ulogu u resocijalizaciji igraju roditelji zavisnika, te socijalni radnici moraju uspostaviti neposrednu saradnju sa njima. Kada je bivši zavisnik spreman da obnovi pokidane veze sa okolinom, uporište i snagu crpi iz podrške porodice. Zato je bitno da socijalni radnici sve mjere i aktivnosti preuzimaju u dogovoru sa porodicom, upoznaju ih sa preduzetim procedurama i informišu o eventualnim promjenama.

Prilikom rada sa ovom socijalnom grupom, od velike važnosti je da socijalni radnik posjeduje sledeće vještine:

1. Strpljenje – socijalni radnik pruža svoje usluge različitim korisnicima, sa kojim rad može biti izazovan, pa moraju biti u mogućnosti da ostanu strpljivi. Odnos sa korisnikom najčešće je dugoročan, a problem zavisnosti je ćesto cikličan, te stoga socijalni radnik mora da bude strpljiv čak i kada im se korisnici više puta obraćaju za isti problem.
2. Perzistentnost – u vezi sa prethodnim, socijalni radnik mora stalno da gleda rad sa korisnikom kao novu šansu da naprave razliku i dostignu zadati cilj. Ova upornost da se nakon dosta vremena zadrži ista motivacija za pomoć korisniku je vitalna vještina.
3. Snažna etika – bilo koja zavisnost odlikuje se neetičkim ponašanjem, te socijalni radnik mora biti etički i moralno robustan. Oni moraju da posjeduju sposobnost da demonstriraju zašto je neko ponašanje pogrešno i neetičko.
4. Fleksibilnost – socijalni radnici mogu da rade sa korisnicima koji imaju problem kombinovanih zavisnosti, pa moraju posjedovati fleksibilnost da mijenjaju fokus i strategiju kako bi pružili najbolju uslugu svakome od korsnika.
5. Empatija – može biti izazovno za socijalnog radnika da razumije neke od odluka koje njihovi korisnici donose. Ali dobar socijalni radnik mora biti u stanju da se sagleda stvari sa pozicije svoga klijenta i da zaista razumije poteškoće sa kojima se suočava.
6. Komunikacija – socijalni radnik je posrednik između korisnika i porodice, korisnika i ostalih članova multidisciplinarnog tima, korisnika i institucija, korisnika i okoline. Stoga su vještine uspješne komunikacije veoma važne kako bi se balansiralo između različitih elemenata u korist korisnika.

Slađana Ognjanović