Kako do pomoći: nekad i sad?

Kao zavisniku sa višegodišnjim stažom u zloupotrebi droga i srećom višegodišnjim stažom u oporavku zanimljiva mi je bila tema kako su institucije države Crne Gore zadužene za tu oblast odgovorile na moju potrebu da pokušam da riješim problem u kojem sam se našao.

Obzirom da sam aktivno uklju;en u implemetaciju programa smanjenja štete koji je namijenjen populaciji zavisnika bio sam u mogućnosti da pratim kako se nivo podrške mijenjao iz godine u godinu.

Iz ličnog iskustva, a posebno kroz rad sa zavisnicima jasno je da je situacija u toj oblasti neuporedivo bolja danas nego krajem devedesetih godina kada sam ja shvatio da imam problem i takođe uvidio da skoro pa da nemam kome da se obratim za pomoć.

Naravno, logično je da društvo u ovakvim situacijama reaguje prvenstveno u skladu sa potrebama populacije i činjenica je da do početka devedesetih i ratova u regionu taj problem nije bio izražen.

Broj stanovnika koji zloupotrebljavaju droge je bio minimalan, a odgovor države je bio takav da je izgledalo da sa velikim optimizmom očekuje da će takvo stanje i ostati, iako bi odgovoran odnos bio da se prate trendovi u regionu.

A da je to bilo potrebno pokazala je ulica, jer je skoro golim okom postalo vidljivo da je sredinom devedesetih došlo do pravog buma u uličnoj prodaji droga.

Doslovno je u nekoliko mjeseci situacija postala takva da ste na svakom ćošku imali mogućnost da kupite što želite i što je najgore posebno je heroin bio dostupan.

Kao primjer služi i moje iskustvo te smo u tom periodu u isto vrijeme tri meni bliske osobe i ja postali zavisni od heroina nezavisno jedan od drugoga u potpuno različitim krugovima ljudi i djelovima grada.

U to vrijeme pomoć koju je društvo moglo da pruži zavisnicima sastojala se od nekoliko kreveta namijenjenih za bolničko liječenje u Psihijatrijskoj bolnici u Kotoru i psihijatrijskom odjeljenju KBC-a u Podgorici. Tu su se mogla tretirati stanja vezana za apstinencijalnu krizu, a o nekoj ozbiljnijoj i dugoročnoj pomoći nije bilo ni govora.

Situaciju se pogoršavala uz karakteristiku našeg društva koje je takvo da svako svakoga zna tako da je bila izražena stigma kojoj su bili izloženi zavisnici.

U takvim okolnostima većina zavisnika se okretala vidu liječenja koji se sastojao od nabavke dostupnih ljekova na ulici i proces se uglavnom svodio na zloupotrebu na crnom tržištu dostupnih tableta. Generalno tako je problem samo produbljivan i u najboljem slučaju odlagan.

Za promjenu svijesti prvo kod bolničkog osoblja zaduženog za pomoć osobama koje zloupotrebljavaju droge, a i uopšte promjenu stavova u društvu, koji su rezultirali smanjenjem stigme prema osobama koje boluju od bolesti zavisnosti, veliku zaslugu imaju nevladine organizacije koje pokrivaju ovu oblast.

Nevladine organizacije su kroz razne projekte koji obuhvataju ovu oblast, imale ključnu ulogu u tome da se broj servisa i zavisnicima namijenjene pomoći, poveća.

Negdje u to vrijeme počeo je program smanjenja štete, na kojem sam angažovan, koji je u početku bio fokusiran na intravenske zavisnike, a koji se u međuvremenu razvio tako da pruža niz usluga namijenjenih podršci kako aktivnim tako i zavisnicima u svim fazama opravka.

Naravno i odgovor države bio je adekvatan tako da je u isto vrijeme sa aktivnostima NVO i u državnim institucijama bilo vidljiv čitav niz aktivnosti, počev od otvaranja kancelarija za borbu protiv droge ili angažovanja većeg broja stručnih osoba, koje su u većem broju institucija mogle da pruže pomoć samim tim većem broju zavisnika.

Generalno sve ove aktivnosti uticale su na promjenu klime u ovoj oblasti na bolje. To je neminovno dovelo do bolje informisanosti društva o problemu i samim tim smanjenjem stigme kojoj su izloženi zavisnici.

Na moje zadovoljstvo došlo je do organizovanja i samih zavisnika koji kroz udruženje Anonimnih narkomana jedni drugima pružaju podršku u oporavku, koristeći pritom program „12 koraka“ koji se pokazao kao veoma uspješan program oporavka.

U međuvremenu je postala praksa bliska saradnja državnih institucija i nevladinog sektora u raznim oblastima u kojima je dodirna tačka bolest zavisnosti. U okviru samih državnih institucija već dugi niz godina prisutna je supstituciona terapija koja pomaže većem broju zavisnika.

Posebno je zadovoljstvo pomenuti otvaranje Javne ustanove za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci. Posebno zbog toga što se u toj ustanovi kao jedan od vidova oporavka koristi program „12 koraka“, što je prilično inovativan pristup koji ne koristi niko u regionu.

Dakle, iskustvo mene kao zavisnika je pokazalo da je od vremana kad sam prvi put zatražio pomoć učinjeno mnogo na poboljšanju podrške osobama pogođenim bolestima zavisnosti.

Ovo ponajviše tvrdim jer se sjetim da sam u jednom trenutku bio primoran da zovem hitnu pomoć u Beogradu i Zagrebu da bih dobio informacije o bolesti i mogućnosti liječenja ne znajući kome ovdje da se obratim.

Danas je situacija neuporedivo bolja i rezultati svih koji su zaduženi za rad u ovoj oblasti su vidljivi. To pruža veću mogućnost za podršku osobama kojima je potrebna.

Ti rezultati su za pohvalu, ali je čini se uvijek prisutna zabrinutost, jer je ovo oblast koja zahtijeva neprestano angažovanje, nastavak i proširivanje svih dostupnih i uvođenje novih trendova koji su potrebni da bi se dao adekvatan odgovor u oblasti koja teško da ikad može prestati da bude aktuelna, već se mijenja i napreduje kao što i pokazuju praćenja trendova zloupotrebe droga na crnom tržištu.

Boban Sekulić