Ispovijest jednog zavisnika “naučno istraživanje” – II dio

Moj naučni rad… Da eto i dalje nastavim u pomalo komičnom duhu, iako mi je što se više sjećam sve manje smiješno. U svakom slučaju tu počinje nova etapa koja se sastoji od višegodišnjih iscrpljujućih pokušaja da izađem iz ove priče.

Zamislite nešto što bukvalno sto puta pokušate i uvijek doživite neuspjeh. Pokušao sam u klinici, pa da odem iz Podgorice na neko vrijeme, pa da jednu drogu zamijenim drugom, sve znane i neznane metode koje mi je dosadno opisivati, jer ih ima previše.

Kad se drogirate petnaestak godina, od toga dvanaest pretežno heroinom, postanete eminentni stručnjak u ovoj oblasti reklo bi se.

Ali danas znam da nije tako i da sa tako dugim stažom vi u stvari znate samo kako se koristi droga, kod kojeg dilera je bolja, kakav je osjećaj dok je koristite i koliko novca vam teba u datom trenutku. I da ste potpuno nesvjesni sa čime imate posla i šta je to bolest zavisnosti.

Sad ako rekapituliram svoj staž u zloupotrebi droga mogu reći da sam 2-3 godine uzimao drogu kad sam bio normalno raspoložen ili slušajući muziku, gledajući filmove, radeći ono što rade i svi normalni i zbog čega bi se inače dobro osjećao.

Dakle bez ikakve potrebe sam pokušavao da popravim raspoloženje u situacijama kad za to nije bilo potrebe. Narednih pet godina sam uzimao drogu zato što sam morao i to bi značilo uzimao sam je da bih mogao normalno da radim, spavam, smijem se, kupam se, idem na more, sjedim kod kuće i odmaram. Sve ono što normalna osoba svakodnevno radi.

Narednih 4-5 godina uzimao sam je nevoljno uz mukotrpne pokušaje da se skinem i prekinem sad već višegodišnju agoniju. Dakle 2-3 godine sam potrošio da pokvarim svoje raspoloženje, a ostalih deset zato sto sam morao da uzimam.

Poslije svega ja teško mogu da se sjetim lijepih trenutaka, uglavnom su moja sjećanja vezana za depresivna i užasna stanja izazvana apstinencijalnom krizom.

Jedan moj sapatnik znao je da kaže da je jedan običan dan zavisnika od heroina u stvari dan sa 24-časovnim radnim vremenom. I ako bi se analiziralo njegovo ponašanje toga dana, a iz svega se isključio heroin, bila bi to klinička slika ponašanja nervnog bolesnika.

Od buđenja u strahu od činjenice da ti treba novac za drogu, preko raznih kombinacija da se na brz način dođe do istog, pa preko potrebe da se što prije dodje do dilera. I tako više puta dnevno svakoga dana i previše godina.

U posljednjem stadijumu u koji sam sebe uveo, razmišljao sam da nemam snage da se izborim sa problemom i sve mi se više sviđala ideja da je brži kraj jedino rješenje. E, kad čovjek sebe dovede u tu situaciju onda mu više nije problem da prihvati savjet drugih i prestaje potreba da se pravi pametan. A ja sam bio upravo takav.

Potražio sam pomoć i jasno mi je predočena činjenica da sam bolestan, što mi već nije bilo problem prihvatiti. Kroz taj proces priznao sam sebi činjenicu da sam zavisnik i naučio dosta o bolesti i samim tim i o načinima kako da se protiv nje borim.

Ako se pitate da li je bilo lako? Nije, ali mnogo lakše nego živjeti tako. Sada živim potpuno normalno i možda po prvi put uživam u životu.

Ako bih koristio simboliku sa početka teksta onda je moj eksperiment bio krajnje bespotreban. Vjerovatno sam trebao ako sam pročitao tekst sa iskustvima sličnim ovom mom da jednostavno uključim mozak i bolje razmislim o tome gdje sam krenuo i sto će mi taj put donijeti.

Ovako, glupo sam ponovio grešku hiljada jednako glupih i prema sebi neodgovornih ljudi protraćivši najbolje godine svog života.

Boban Sekulić