Ispovijest jednog zavisnika “naučno istraživanje” – I dio

Sretoh prije nekoliko dana druga iz Gimnazije koji pripada povećoj skupini mojih prijatelja i poznanika sa kojima sam sve lične kontakte sveo na minimum ili jednostavno prekinuo. Nisam neko kome prija da nema društvo, već baš naprotiv…

Htio sam da nastavim sa uvodom i kažem da ne vršim nikakve eksprimente na temu socijalnih odnosa, ali kad razmislim upravo sam bio žrtva bizarnog eksperimenta u kojem sam sam sebe podvrgnuo brutalnim posledicama koje mi je priredila bolest zavisnosti.

Šaljivim tonom bih najradije opisao sve što sam sebi priredio u životu, jer sam na kraju “bizarnog eksperimenta” ipak uspio da životne okolnosti okrenem u svoju korist. Nažalost, previše je onih koji to nisu uspjeli.

Dakle, u jednom nesrećnom trenutku svog života odlučio sam, mada nesvjesno, da vršim “naučno istraživanje” na sebi, a tema toga rada je bila koliko mogu da izdržim tereta koji sa sobom nosi zloupotreba svih meni dostupnih droga, sa velikim naglaskom na heroin.

Kao i svaki mladi naučnik bio sam predodređen da se u potpunosti predam nauci, iako sam pomalo lutao i vježbao sa alkoholom i povremeno sa marihuanom. Tada mi je bilo možda dvadesetak godina i trudio sam se da pijem skoro svaki dan, a da budem iskren i okruženje je bilo naklonjeno naučnom radu.

U mom širem društvu bila je praksa da se izlazak bez obzira na povod gotovo uvijek završi ispijanjem većih količina alkohola. A ne mogu da ne primijetim da se ni dan danas ništa nije promijenilo kod dvadesetogodišnjaka.

Kao i većina mojih vršnjaka tada, slušao sam muziku koja mi je mnogo značila, čitao knjige, gledao filmove, zanimao se za umjetnost. Volio sam prirodu i bavio se planinarenjem, volio, pratio i bavio se sportom. Dakle, imao sve preduslove da svakodnevno obogaćujem svoj duhovni život. A danas znam da je za mene ta oblast života krucijalna da bih se osjećao zadovoljnim i lakše se nosio sa svim što život nosi.

Međutim, u to vrijeme, ja sam, predan svom naučnom radu, pokušavao da svaku od tih meni bitnih aktivnosti radim pod uticajem neke od droga koje su mi se u tom trenutku učinile prikladnim.

Tako sam slušao muziku potpuno ubijeđen da to remek djelo nije ni moglo da nastane ako autor nije urađen kao ja tada i da je samo slučajnost dovela do toga da ja, umjesto njega i većine drugih koje sam tada slušao, ne napravim tako dobru pjesmu. A u stvari pola pjesama nisam normalno ni čuo zbog stanja u kom sam bio.

Gledao sam filmove i čitao knjige uvjeren i ponosan na činjenicu da sam uz autore i još manji broj smrtnika jedan od rijetkih koji su prozreli u samu srž poruke koju ta djela šalju. Samo što sam ja uvidio dozu mističnog, onostranog i samo meni dokučivog nivoa.

U stvari surova je istina da sam sve te knjige i fimove ponovo morao pogledati i pročitati čim sam se dohvatio zdravog razuma.

A sport, da njega ne zaboravim, samo smo ja Maradona i Kaniđa znali kakvo je zadovoljstvo igrati pod uticajem teških droga. Ne znam kako su oni razmišljali, ali ja sam znao da sam nadaren do neba i fizički prejak bez dana treninga, da je šteta sto nemam volje i vremena da ozbiljno zaplivam vodama profesionalnog fudbala.

Tako je bilo i u svim drugim aspektima života. Imao sam dobro plaćen posao, normalnu dugu vezu; sa strane gledavši sve je izgledalo savršeno normalno. Ali sa nekih 25 godina, usađen duboko u mom umu, imao sam i prvi ozbiljan rezultat svog naučnog rada. To je formirana zavisnička ličnost.

Tada nisam, a sad znam da sam duboko zagazio u bolest zavisnosti. Od tada zavisnost je postala životna sila oko koje se okretala većina aktivnosti, razmišljanja i emocija u mom životu.

To je jedan od prelomnih perioda kad treba imati svijesti, znanja i dostupne pomoći. Od te tri stvari ja sam imao zamagljenu svijest da se priča sa heroinom obično loše završi, ali i razmišljanje da je u pitanju nešto što ja radim svojom voljom i svojom voljom ću problem i da riješim, kad za to dođe vrijeme.

Naravno volja da se problem riješi je kod zavisnika bez premca prvo što bolest eliminiše od psiholoških karakteristika. Jer volja da se izađe iz problema čak i volja da se samo prizna da problem postoji je na takvom nivou da jedino loše životne okolnosti mogu da pokrenu nekoga da misli u dobrom pravcu.

Možda i da pomenem da je jedna od glavnih posledica narušeno zdravlje – potreba za bolnicom, psihijatrijom. Narušeni socijalni odnosi, a posebno sa emotivno bliskim osobama, pa do neminovnog kriminala koji se često završi dugogodišnjim zatvorskim kaznama.

Narednih nekoliko godina moj život karakterišu priče koje bi se mogle naći, da je takav napisan, u svakom bukvaru o narkomaniji. Taj bi dio priče možda nekome bio najzanimljiviji, ali meni ne služi na čast. Svi ste se naslušali loših priča koje je neko uradio pod uticajem ili zbog droge. To je ukratko jedna životna vrteška koja se sastoji od laži, prevara, sitnog kriminala i mnogo toga lošeg.

Životne odluke koje sam tada donosio, iako su bile iznuđene zavisnošću, pošteno bi bilo reći da me ne oslobađaju odgovornosti za posljedice do kojih su dovele. Ja se dobro sjećam situacija kad sam lagao nekoga, kad sam pozajmio novac i ne vratio ga na vrijeme ili ga nikad ne vratio i još niza drugih stvari koje su dovele do toga da je krug ljudi u kojem se krećem sve manji i da su oni, kao i ja sam, sve lošiji.

No, to je period u kome sam uvidio da radim stvari koje ne želim i vrijeme provodim na mjestima koja mi nisu mila i sa ljudima koji mi nimalo nisu dragi. Za sve to me je vezivala samo droga.

Tako da se neminovno postavilo pitanje da li ja baš imam kontrolu nad svojim životom i već prilično sam bio siguran da ja ne mogu iz ove priče izaći tako lako ili kad god poželim kako ranije naivno pomislih.

Tu sam htio, ne htio, priznao sebi da imam problem… Hm, priznao…

Mislim da je bolje reći da je život situaciju postavio toliko jasno da bi svako drugo promišljanje na tu temu bilo smiješno.

Dakle, baš sam bio u problemu.

Boban Sekulić