„Mama, tata… dosadno mi je”

Kada čuju ovu rečenicu roditelji instiktivno osjećaju pritisak da treba da riješe ovaj problem i zabave svoje dijete. Danas se ovaj problem riješava tako što djeci pružamo tehnološku zabavu ili struktuirane aktivnosti. To je zapravo kontraproduktivno. Djeca moraju da nauče šta da rade sa neispunjenim vremenom od kog je život sazidan.

Zašto je slobodno vrijeme tako važno za zdrav razvoj vašeg djeteta?

Jedan od najvećih izazova nas odraslih, pa čak i tinejdžera, jeste kako da dobro upravljamo našim slobodnim vremenom. Dakle, od suštinskog je značaja da djeca imaju iskustva da sami odluče kako da koriste periode slobodnog vremena, ili nikad neće naučiti da njima upravljaju.

Možda još važnije, slobodno vrijeme daje djeci priliku da istražuju svoj unutrašnji i spoljni svijet, što je početak kreativnosti. Na taj način djeca uče da se bave sa sobom i svijetom, da zamišljaju, izmišljaju i stvaraju.

Slobodno vrijeme takođe navodi djecu da istražuju svoje strasti. Ako ih zabavljamo lekcijama i strukturiranim aktivnostima, ili zabavnim ekranom, djeca nikad ne pomisle da prate sopstveno srce, koje bi ih moglo nagovoriti da izgrade tvrđavu u dvorištu, naprave čudovište od gline, napišu kratku priču ili pjesmu, sa djecom iz susjedstva organizuju turnir u sportu ili jednostavno prouče bube na trotoaru (kako je Ajnštajn navodno radio satima).

Ovi pozivi iz našeg srca su ono što nas vodi do onih strasti koje čine život smislenim i dostupni su nam već u djetinjstvu – ali samo kada djeca dobiju slobodu da istražuju u pravcu u kom ih njihovi interesi vode.

Život je vezan za ono što možemo zamisliti. Možda ne možemo da usadimo maštu u svoju djecu, ali im možemo pružiti okruženje u kome njihova kreativnost nije samo još jedan nered koji treba da počistimo, već dokaz o uspješnoj borbi sa dosadom.

Zašto djeca tako često koriste frazu “dosadno mi je”?

Kada deca jednostavno ne mogu pronaći nešto da rade, to je obično zato što:

• su navikla da gledaju u zabavne ekrane,
• je njihovo vrijeme uvijek ispunjeno planiranim aktivnostima pa nisu navikli na nalaze nešto zanimljivo da rade u slobodno vrijeme,
• nemaju sa kim da se igraju i još uvek nisu otkrili stvari koje vole sami da rade,
• im treba veza sa roditeljima.

Nažalost, naše društvo podiže čitavu generaciju djece koja su zavisna od zabavnih ekrana. To je zbog toga što je elektronika (telefoni, računari, televizori) dizajnirana da proizvede malu nagradu “endorfina” u našim mozgovima dok je koristimo. To je tako prijatno da u poređenju sa nekom igricom ili crtanim filmom druga iskustva blijede.

Ali djeci trebaju sva druga iskustva, od igranja sa kockicama (motoričke veštine, perceptualne sposobnosti) do igranja sa drugom djecom (učenje kako komunicirati sa drugima) do kreativnih poteza (postati činilac, a ne pasivan posmatrač).

Djeca takođe moraju biti fizički aktivna. Njihova tiela su dizajnirana da se kreću, u suprotnom teško im pada da održavaju pažnju i ostanu u dobrom raspoloženju. Zato je bitno ograničiti vrijeme provedeno ispred ekrana.

Šta roditelji mogu da urade?

Kada mu se dijete požali da mu je dosadno roditelj treba da prestane sa onim što radi i da se fokusira na svoje dijete pet minuta. Ako koristite ovo vrijeme da se povežete, samo razgovarate i pričate, ponudite mu da ga uključite u ono što radite, ili napravite pauzu od svog posla da biste uradili nešto zajedno, vaše dijete će vjerovatno dobiti dovoljno „goriva“ i prilično brzo se oraspoložiti.

Roditelj može sa djetetom da igra šah ili lego kocke ili da mu čita i na taj način kod djeteta gradi ljubav prema važnim stvarima i razvija mu maštu. Slikovnice su izuzetno korisne jer mogu pomoći da osmislite priču čije detalje ćete mijenjati, pa će i dijete početi da ubacuje neke svoje elemente priče.

To čitanje priča djeca će pamtiti cijelog života. Ta veza sa roditeljima će od njih napraviti srećne i uspješne ljude.

Ivana Smolović