Značaj psiho-socijalne podrške u životu osoba sa hroničnim oboljenjima

Broj osoba sa hroničnim oboljenjima u ukupnoj populaciji je u značajnom porastu. Razlozi koji se dovode sa tim u vezu su značajno veća životna starost populacije, kao i duži životni vijek osoba sa različitim hroničnim stanjima.

Na sreću, efikasnost tretmana koji se primjenjuju na neke od najzastupljenijih hroničnih oboljenja kao što su hipertenzija, depresija, dijabetes i astma je u značajnoj mjeri povećana najnovijim medicinskim dostignućima, barem u kontekstu životnog vijeka oboljelih. O povećanom životnom vijeku zahvaljujući tretmanima govorimo i u kontekstu HIV infekcije kao i raličitih malignih oboljenja.

Ipak, postavlja se pitanje, koliki napredak je ostvaren kada govorimo o samom kvalitetu života ovih pacijenata, imajući u vidu da hroične bolesti pogađaju ne samo njihovo lično psiho-socijalno funkcionisanje već utiču na funkcionisanje čitave porodice. Priroda ovih bolesti i njihovog uticaja je kompleksna, pa samim tim imaju i različite psihološke implikacije.

Pacijenti sa hroničnim oboljenjima se nerijetko prilagođavaju ili iz korijena mijenjaju čitav svoj životni stil, aspiracije, profesiju i sl. Osim toga, pacijenti sa nekim infektivnim bolestima su u manjoj ili većoj mjeri izloženi stigmi od strane društvene sredine.

Neki od njih žale za svojim pređašnjim načinom funkcionisanja i dešava se da, u nemogućnosti da se u potpunosti prilagode novonastalim okolnostima, razviju neki od psihijtrijskih poremećaja, najčešće depresiju ili anksioznost.

Sa druge strane, dijagnostikovanje ovih poremećaja otežano je kod pacijenata sa hroničnim oboljenjima samim tim što neki od dijagnostičkih kriterijuma kao što su poremećen san, smanjen apetit, nedostatak životne enrgije, mogu da se jave i u kontekstu samog medicinskog stanja.

Nekada upravo tretman medicinskog stanja različitim medikamentima može da utiče na raspoloženje pacijenta, kao i na tok same bolesti.

Nuspojave nekih medicinski tretmana, na primjer one koje se javljaju usled terapije steroidima, mogu da vode ka frustraciji i bijesu kod pacijenta. Ove emocionalne reakcije mogu biti uslovljenje pacijentovim promjenama u organizmu, ali mogu biti i direktna reakcija na tetman steroidima.

Treba imati u vidu i to da propisani tretman, uprkos očekivanju da utiče na tok bolesti, nekada, nažalost nema očekivani efekat.

Činjenica je da realna ograničenja sa kojima se suočavaju pacijenti sa hroničnim oboljenjima u manjoj ili većoj mjeri rezultiraju promjenama u psihološkom statusu pacijenta.

Međutim, čak i blaži oblik depresije kod pacijenata može rezultirati smanjenjem motivacije i istrajnosti u pridržavanju tretmana primarnog stanja, kao i cjelokupnog kapaciteta pacijenta da se nosi sa bolešću.

Ovo, dalje, nerijetko ima implikacije na cjelokupne porodične odnose oboljelog, kako hronične bolesti ne pogađaju samog pacijenta, već čitavu porodicu. Članovi porodica oboljelih imaju tendenciju da u većoj mjeri razviju depresiju ili neko drugo psihičko stanje.

Za pacijenta i njegovu porodicu nada je integralni dio prilagođavanja na život sa bolešću. Od velike je važnosti da ta nada bude realistična. Istraživanja pokazuju da je upravo nada ključ dugovječnosti pacijenata sa HIV-om i pacijentkinja sa rakom dojke.

Ipak, treba naznačiti da se nada izrečena u ovom kontekstu razlikuje suštinski od popularnog talasa „pozitivnog mišljenja“. Nada se odnosi na aktiviranje kapaciteta za prihvatanje i tolerisanje zabrinutosti i različitih emocija, ne na kapacitet da se neprijatne emocije zanemare.

Mogućnost da otvoreno govore o strahovima, nesigurnostima i gubicima koji obično prate ozbiljna stanja je izuzetno korisna za pacijente, uprkos pritiscima koji često dolaze od porodice i prijatelja da se „uvjek bude pozitivan“.

Zapravo „pozitivno mišljenje“ može često biti manifestacija potiskivanja i pokušaja da se izbjegne suočavanje sa neprijatnim aspektima bolesti.

U ovom dijelu naročit značaj imaju grupe podrške.

U svim ovim situacijama dolazi do izražaja neophodnost i značaj adekvatne psiho-socijalne podrške, ne samo za samog pacijenta, već i čitavu porodicu.

U okviru zdravstvenog sistema, psiho-socijalna pomoć osobama sa hroničnim oboljenjima je dostupna u ograničenom obliku ili nije dostupna uopšte. Ovakvu vrstu podrške pružaju uglavnom nevladine organizacije. Međutim, ona nije u potpunosti priznata, a sem toga, podrška se pruža samo za određena oboljenja, kao što su npr. HIV, kancer, dijabetes…

Ana Kreponić