PRAVA I DUŽNOSTI PACIJENATA
U skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i Zakonom o pravima pacijenata, pacijentima se obezbeđuje jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu u skladu sa njegovim zdravstvenim stanjem, opšteprihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima i uz poštovanje ličnih stavova.
Ne možemo tražiti svoja prava ukoliko ne znamo koja su naša prava!
Svaki građanin ima pravo na jednakost u cjelokupnog tretmanu zadravstvene zaštite, a naročito pravo na slobodan izbor svog doktora i pravo na informisanje o svim pitanjima vezanim za njegovo/njeno zdravlje. Ovo prije svega garantuje Zakona o zdravstvenoj zaštiti prilikom ostvarivanja zdravstvene zaštite.
Treba izdvojiti i pravo na samoodlučivanje (slobodan izbor) koje je garantovano svakom pacijentu. Država obezbjeđuje mjere zdravstvene zaštite koje su dostupne svim građanima. Ove mjere se između ostalog odnose i na aktivnosti na zdravstvenoj edukaciji, obrazovanju i informisanju u vezi sa najčešćim zdravstvenim problemima građana i metodama njihove identifikacije, prevencije i kontrole.
Međutim pored prava na informisanje pacijenata, koje se garantuje, treba imati u vidu da je Država, kroz svoj zdravstveni sistem, dužna da pacijentima omogući blagovremeno informisanje na koji način isti mogu ostvariti svoje pravo na liječenje i koja prava imaju prilikom liječenja. S tim u vezi, na osnovu Zakona o zaštiti pacijenata, svaka zdravstvena ustanova je dužna da pacijentu pruži informaciju o sadržini njegove/njene medicinske dokumentacije.
Nadalje, pravo pacijenta da bude upoznat/a sa identitetom ljekara koji mu pruža zdravstvenu uslugu povezano je sa obavezom ljekara da nosi identifikacionu karticu za vrijeme pružanja zdravstvenih usluga. Međutim i pored taksativnog zakonskog propisivanja prava pacijenata, primjetno je da u odnosnim zakonima nema jasne odredbe koja upućuje na obavezu zdravstvenih ustanova da na propisan način učine dostupnim obavještenje svim pacijantima o svojim pravima.
Dakle kaznene odredbe koje se tiču kršenja određenih prava pacijenata jesu dobar osnov, ali u realnosti, malo je pacijenata koji su upoznati sa svojim pravima prilikom ulaska u zdravtsvenu ustanovu.
…Pacijent ima pravo da bira doktora medicine ili stomatologije…
Svi pacijenti imaju pravo da biraju doktora medicine, odnosno doktora stomatologije, u zdravstvenoj ustanovi u svom mjestu prebivališta.
Nadalje, u slučajevima kada je pacijent upućen od strane svog izabranog doktora medicine na sekundarni i/ili tercijarni nivo zdravstvene zaštite, pacijent ima pravo da izabere doktora specijalistu medicine, odnosno stomatologije, u skladu sa kadrovskim mogućnostima tih ustanova.
Takođe, pacijent ima pravo da pisanim putem zatraži zamjenu već izabranog doktora, u toku trajanja liječenja.
Pravo na izbor ljekara, u svim stepenima zdravstvene zaštite, usko je povezano sa pravom na samoodlučivanje tj. slobodan izbor po pitanju medicinskih intervencija. Puno povjerenje u zdravstvenu zaštitu može biti ostvareno jedino ukoliko su ova dva prava pacijenata kumulativno ostvarena. Evidentan je problem da se često pacijentima ne omogućava ostvarivanje prava na izbor doktora medicine.
Ovo dijelom i jesu sistemski problemi našeg zdravstvenog sistema za koje se mora naći isto takvo rješenje, jer ukoliko postane pravilo da pacijent ne može ostvariti svoje pravo izbora, onda se postavlja pitanje uopšte postojanja ovakvog prava u praksi.
Svakako da je moguće da su određeni doktori medicine „na boljem glasu“ od drugih, pa da zbog toga više od predviđenog broja pacijenata izabere takvog, ali ovakva pojava otvara drugo pitanje, a to je povjerenje u zdravstveni sistem od strane građana i kvalitet kadrova u istom. Jedino rješenje jeste konkurentnost prilikom zapošljavanja zdavstvenih radnika i insistiranje na njihovim profesionalnim kvalitetima.
Pravo na privatnost u praksi…
Pravo na privatnost kako pacijenata, ali uopšte i građanina, jedno je od osnovnih prava svih građana Crne Gore, koje im jamči Ustav Crne Gore i drugi brojni zakonski propisi.
S tim u vezi, usko gledajući, Zakon o pravima pacijenata, lični podaci pacijenata i informacije koje je pacijent saopštio nadležnom zdravstvenom radniku predstavljaju profesionalnu tajnu. Isključivo pacijent ima pravo da odredi krug lica kojima će se prenositi informacije o njegovom zdravstvenom stanju i takva lica moraju biti upoznata o istom od strane nadležnih zdravstvenih radnika.
Međutim, u praksi se dešava veliki broj kršenja ovog prava, kako od strane medija, tako od strane nekih zdravstvenih radnika. Ovaj slučaj je posebno zastupljen kada se dese saobraćajne nezgode ili uopšte slučajevi koji su medijski ispraćeni. Mediji prenose, pored osnovnih ličnih informacija o imenu i prezimenu povrijeđenih lica, takođe i informacije o njihovim povredama i medicinskim zahvatima koji su ili koji će biti izvršeni na njima.
Ne tako rijetko, medicinski radnici daju izjave istim tim medijima i upoznaju javnost o povredama određenih, prethodno identifikovanih, pacijenata. Na taj način, pacijenti, ali i njihove porodice, doživaljavaju dodatnu traumu, jer se usljed ovakvog ponašanja suočavaju sa lavinom komentara i poziva, kojima svakako nije mjesto u trenucima kada se pacijent nalazi u teškom stanju.
Ovakva praksa mora biti promijenjena i najbolji način za to je aktivna uloga zdravstvenih ustanova, zaštitinika prava pacijenata i medija u svojoj edukaciji i uspostavljanju pravila ponašanja kada se dese slični slučajevi.
Činjenica da je zakonom propisano da svaki pacijent ima pravo na blagovremenu zdravstvenu zaštitu podrazumijeva da su Zdravstvene ustanove dužne da utvrde vrijeme, odnosno rok u kojem se određene zdravstvene usluge moraju obezbijediti u zavisnosti od hitnosti slučaja i prethodno utvrđenih kriterijuma. Svako nepridržavanje gore naznačenom pravilu predstavlja kršenje ovog prava pacijanata. Zakonom je propisano da, ukoliko nadležna zdravstvena ustanova ne utvrdi vrijeme, odnosno rok u kojem se određene zdravstvene usluge moraju obezbijediti, biće kažnjena novčanom kaznom od 1.500 – 20.000 EUR. Isto tako, zdravstvena ustanova je dužna da pacijenta, na njegov zahtjev, obavijesti o redosljedu i eventualnim promjenama na listi čekanja za planiranu medicinsku intervenciju, kod medicinskih intervencija koje nijesu neodložne, a nepostupanjem po ovoj obavezi svaka zdravstvena ustanova rizikuje da bude kažnjena.
Ako želimo da, kako sistem, obezbijedimo pacijentima blagovremenu interveciju, prvi koraci su kontrola gore navedinh procedura i aktivnije učešće zdravstvene inspekcije u kažnjavanju ovakvih slučajeva.
Pacijent kome je uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu ili drugo pravo garantovano zakonom, odnosno pacijent koji nije zadovoljan pruženom zdravstvenom uslugom ili postupkom zdravstvenog ili drugog radnika zdravstvene ustanove, shodno članu 31 Zakona o pravima pacijenata, može podnijeti prigovor. Prigovor se može podnijeti direktno zaštitiniku prava pacijenata ili direktoru zdravstvene ustanove. Za maloljetnog pacijenta, odnosno pacijenta lišenog poslovne sposobnosti prigovor podnosi njegov zakonski zastupnik, odnosno staralac.
Više informacija o procedurama i obrascima za prigovor možete pronaći ovdje.
Naime, svaka zdravstvena ustanova mora izabrati tj. odrediti zaštitinka prava pacijenata i organizovati njegov/njen rad i voditi evidenciju o podnijetim prigovorima pacijenata. U protivnom, rizikuje da bude kažnjena novčanom kaznom od 1.500 – 20.000 EUR. Osim propisane obaveze da se obezbijedi i organizuje rad zaštitinka prava pacijenata zakoni ne nude bliže odgovore u vezi ovlašćenja zaštitnika i prava pacijenta sa tim u vezi.
Za kraj, da bi se nečija prava u potpunosti poštovala, moramo prvo da znamo koja su to NAŠA prava kao pacijenata. Moramo da znamo procedure i pravila, da bismo mogli da imamo svijest i znanje o tome da li se ili ne poštuju, ali i da se sami ponašamo u skladu sa njima!
Piše:
Nikola Terzić, advokat