Saradnja LGBTIQ zajednice i medija

Uloga medija u savremenom društvu od velikog je značaja za pokretanje diskusije i rješavanje brojnih pitanja u zajednici, kao i u dijelu zastupanja interesa pravovremenog i tačnog infomisanja o pitanjima koja tangiraju različite društvene grupacije. U tom smislu, mediji imaju veliki udio i u kreiranju stavova i odnosa zajednice prema LGBTIQ populaciji i različitim pitanjima u okviru ostvarivanja prava LGBTIQ osoba.

U kojoj mjeri postoji partnerski odnos između LGBTIQ zajednice i medija u Crnoj Gori, na koji način se ostvaruje njihova saradnja, kako se razvija medijska pismenost građana u odnosu na teme od značaja za LGBTIQ zajednicu, kao i gdje predstavnici obje strane uočavaju probleme i prostor za saradnju, CAZAS-u su saopštili Jovan Ulićević, ispred NVO Asocijacija Spektra, kao i novinarka Vijesti, Damira Kalač.

– Na koji način pripadnici LBGTIQ zajednice najčešće ostvaruju saradnju sa medijima?

Ulićević: Najčešće se saradnja ostvaruje preko organizacija koje se bave ljudskim pravima LGBTIQ osoba. Ova saradnja ide u dva pravca. Jedan podrazumijeva da mediji kontaktiraju same organizacije ili osobe koje su najvidljivije u njima, dok drugi pravac podrazumijeva komunikaciju organizacija prema medijima u vidu saopštenja, pres konferencija, korišćenje usluga PR agencija, ali i kroz lične kontakte.

– Koliko su pripadnici LGBTIQ zajednice slobodni da kontaktiraju sa predstavnicima medija, u cilju predstavljanja nekog problema u ostvarivanju svojih prava ili iniciranja rješavanja tog problema?

Ulićević: Nijesam siguran da bismo ovdje mogli da govorimo o slobodi i dalje. Aktivisti i aktivistkinje vjerujem da jesu slobodni, i svakako da mnogi od nas koji se bave aktivizmom jesmo dio zajednice, međutim nijesam siguran da postoji još uvijek dovoljna sloboda, ali ni znanje o tome da LGBTIQ zajednica može da kontaktira slobodno medije i razgovara o temama od značaja.

– Da li LGBTIQ zajednica ima povjerenja u crnogorske medije?

Ulićević : Još uvijek ne. Dok god zahtijevamo autorizaciju tekstova, i dok god postoje tekstovi koji nas predstavljaju na senzacionalistički način, uključujući senzacionalističke, stereotipizirajuće naslove, koji oduzmu vrijednost mnogim sjajnim video i tekstualnim pričama, ne možemo govoriti o povjerenju kao dominantnom osjećaju. Dodatno, dok god smo mi ti koji edukuju novinare/ke, pa čak i u pogledu poštujuće terminologije, pitanja, poštovanja privatnosti, pred samo dijeljenje lične priče, vjerujem da se mnogi od nas ne osjećaju sigurno, naročito uzevši u obzir da je dijeljenje lične priče često vrlo stresan proces koji zna da ima reprekusije u stvarnom životu.

– Kakav je proces edukacije novinara o pitanjima koja se odnose na LGBTIQ zajednicu i kakva je saradnja na tom polju?

Ulićević: Edukacija je nešto što je uvijek posebno izazovno kada su novinari i novinarke u pitanju. Kada je u pitanju saradnja jedan na jedan, mislim da se u tom ličnom kontaktu prije pravljenja priče uradi jedna suštinski važna i životna edukacija. Ono što jeste izazov je nedostatak vremena novinara/ki za prisustvo višednevnim edukacijama koje bi bile adekvatne jedino u tom formatu kako bi se razumjela tema ljudskih prava LGBTIQ osoba. Edukacija nije pitanje samo onih koji izvještavaju, već i urednika/ca, koji vrše kontrolu medijskog sadržaja i koji često, na osnovu onoga što je moje iskustvo u komunikaciji s medijima, su ti koji biraju naslove koji će privući pažnju, a koji nijesu adekvatni i umanjuju vrijednost priče koja zaista sama po sebi jeste vrijedna i nosi jednu humanističku namjeru. Ne zaboravimo važnost i edukacije administratora/ki na online medijskim mrežama, čija uloga jeste vrlo zahtjevna, ali i krucijalna, jer ne smijemo miješati nikad slobodu govora i dozvoljavanje govora mržnje, čemu svjedočimo na svakodnevnom nivou.

– Koji su najčešći problemi na koje nailazite u pristupu medijima, njihovom izvještavanju o pitanjima LGBTIQ zajednice ili praćenju aktuelnih dešavanja o pravima LGBTIQ osoba?

Ulićević: Ono što jeste generalno problem, je što novinari/ke nemaju mnogo vremena niti za spremanje priče, pa se temi često ne prilazi sa adekvatnom informisanošću koja je preduslov za razgovaranje sa LGBTIQ osobama. Samim tim, često fali i kreativnosti, te stalno odgovaramo na pitanja koja su negdje standardni set pitanja, a definitivno nijesu jedina koja su važna za obrađivanje mnogih tema koje se tiču života i ljudskih prava LGBTIQ osoba. Svjedoci/kinje smo i da se naše priče često koriste kako bi se određeni politički cilj postigao, pa bih rekao da tu često fali i objektivnog i kritičkog pristupa koji je neophodan kada je u pitanju izvještavanje o ranjivim grupama. U izvještavanju bih definitivno volio da vidim više pristupa koji podrazumijeva prikazivanje LGBTIQ zajednice adresirajući različite aspekte naših života, pa čak i onih aspekata koji se ne tiču nužno naših rodnih, seksualnih i polnih identiteta, jer nam je neophodno više narativa koji pričaju priče o nama kao građanima i građankama, koji imaju svoje građansko mišljenje, građanske potrebe i građanske probleme. Ovo ne znači da treba da nam postane nevažno to što smo LGBTIQ, naprotiv, mislim da je potrebno da naglašavamo i da nijesmo samo LGBTIQ.

– U čemu se ogleda etičko izvještavanje novinara o pitanjima koja se tiču LGBTIQ zajednice?

Ulićević: Etičko izvještavanje ogleda se u svjesnosti na koji način je uvijek moguće perpetuirati opresiju i o potencijalnim posljedicama određenog vida izvještavanja o bilo kojoj grupaciji ljudi. Ukoliko ne prodaje tiraž kad adekvatne i poštujuće narative plasiramo u javnost, onda treba da se zapitamo da šta nam je važno i koje su naše vrijednosti. Mislim da su mediji izuzetno važan alat u kreiranju mišljenja opšte populacije, i mogu da ili razbijaju predrasude ili da ih osnažuju, na mnoge načine. Namjera nije uvijek najbitnija, već kako smo tu namjeru pretočili u djelo i zato nam je potrebna jasna etika u izvještavanju, ali i u svim drugim aspektima naših života i svim profesijama. Nijedna profesija ne postoji sama za sebe, već je dio sistema, a etika rada u profesijama doprinosi poboljšanju sistema vrijednosti u kojem živimo, dok nedostatak iste nas degradira, čak i ako održava status quo, koji neminovno dovodi do degradacije cijelog društva.

– Da li su se, u tom kontekstu, pojavljivali problemi u dijelu rada novinara? Ukoliko da, u čemu su se ogledali konkretni problemi?

Ulićević: Jedna od mojih prvih javnih priča mi je zadala priličnu količinu stresa zbog činjenice da sam bio suočen sa cjelodnevnim senzacionalističkim najavljivanjem moje priče, koja je tek nakon moga upornog instistiranja izmijenjena. Šteta u tom trenutku nije bila namijenjena samo meni, već i mojoj porodici, koja je tek bila na početku prihvatanja procesa moga javnog autovanja, koje je i na njih uticalo. Često vidim senzacionalističko prenošenje i stranih vijesti, bez nekog filtera da li je vijest adekvatno ispričana ili ne, pa jednog dana imamo npr. vijest urađenu sa nekom od trans osoba iz Crne Gore, koja je adekvatno urađena, dok za dva dana imamo skoro pa prenošenje žute štampe iz nekih stranih medija, na istom mediju. Upotreba slika često zna da bude problematična, pa se npr. za trans osobe često upotrebljavaju slike koje šalju poruku „pola muško, pola žensko“. Prije neki dan je u jednom domaćem mediju izašla vijest „Muškarac koji je bio žena, trudan sa manekenkom koja je bila muškarac“. Meni je takvo prenošenje naših priča strašno. Ova priča je vrlo osjetljiva i može da se ispriča na adekvatan način koji će prikazati svu raznolikost naših iskustava, ne stvarajući taj osjećaj šoka kod čitaoca/teljke, koji će na koncu nanijeti puno štete trans zajednici.

– U kojem dijelu postoji najveći problem za očuvanje poštovanja ljudskih prava LGBTIQ osoba u crnogorskom društvu? Koliko je za vas važna uloga medija u tom dijelu?

Ulićević: Nijesam siguran da mogu da izaberem samo jedan. Prije svega problem je što još uvijek ne možemo da govorimo o suštinskom razumijevanju LGBTIQ osoba, iako razumijevanje značajno raste. Dok god govorimo o toleranciji, ne govorimo o suštinskom prihvatanju. Tu leži najvažnija uloga medija, u razbijanju predrasuda i stereotipa i prenošenju naših priča na način koji razbija opresiju, ne način koji je perpetuira. Sistemski problemi, poput neusvajanja Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, postojanja sterilizacije kao preduslova za promjenu oznake pola trans osoba, i dalje podvrgavanje interpolnih beba hirurškim zahvatima korekcije pola, višegodišnji neuspjesi da se riješi problem nedostatka estradiolske terapije za trans žene, kao i institucionalna diskriminacija, su problemi o kojima se ne izvještava dovoljno, te koji su u odnosu na druga politička zbivanja u potpunosti gurnuta u drugi plan. Vrlo je važno i kako mediji izvještavaju o ovim pitanjima. Npr. akcentovanje da Zakon o zdravstvenom osiguranju omogućava potpuno besplatnu promjenu pola odjeknula je javnošću u momentu kad je zakon usvojen, međutim, to nije bila potpuna vijest, jer je mnogo drugih stanja takođe potpuno pokriveno od usvajanja zakona, međutim takva vijest je dovela do pokretanja inicijative za ukidanje mogućnosti da proces prilagođavanja pola bude pokrivena zdravstvenim osiguranjem. Ovakve inicijative su opasne u najmanju ruku, vrlo su populističke i ne treba ih shvatati olako, a ovo je plastičan primjer uticaja koji mediji mogu imati da se pokrenu ovakve inicijative, vjerovatno ni ne sanjajući o tome.

– U kojoj mjeri se razlikuje postupanje novinara u Crnoj Gori od postupanja novinara u regionu ili u svijetu, a u kontekstu izvještavanja o pitanjima LGBTIQ zajednice?

Ulićević: Uz sve probleme koje sam naveo, a vjerujem da su negdje i generalni problemi kada je u pitanju izvještavanje o temi LGBTIQ osoba, primjetan je značajan napredak koji je rezultat kako aktivnog rada aktivista/kinja, tako i otvorenosti medija za saradnju i postojanja mnogih novinara/ki koji su zaista prijatelji/ce zajednice i vrlo prepoznati u humanističkom pristupu novinarskoj profesiji. U odnosu na region, mislim da imamo sreću da nemamo u velikoj mjeri senzacionalizam koji primjećujem u nekim susjednim zemljama, ali i da nemamo značajan stepen „pink washinga“ koji je postao vrlo popularan kada su u pitanju LGBTIQ osobe. Međutim, moramo biti oprezni, jer Crna Gora, kao niti jedna država, ne postoji mimo svijeta i određene vrijednosti se vrlo lako prenose, bilo da rade u cilju unapređenja slobode u društvu, ili u cilju ograničavanja iste.

– Kako biste ocijenili nivo trenutne saradnje LGBTIQ zajednice i medija u Crnoj Gori?

Ulićević: Mislim da sad već imamo određeni broj novinara/ki koji već godinama izvještavaju o LGBTIQ osobama i sa njima postoji saradnja. Primjetno je značajno uvećanje stepena pozitivnog izvještavanja na ovu temu, ali kao što rekoh i ranije, volio bih da vidim malo više zainteresovanosti, kreativnosti i inovativnog pristupa u medijskom izvještavanju.

– U kojim oblastima vidite prostor za unapređenje te saradnje?

Ulićević: Mislim da je važno obezbijediti saradnju prije svega na polju kontinuirane edukacije, ali i neformalnih druženja između LGBTIQ zajednice i novinara/ki. Ljudski kontakt je uvijek najbolji način edukacije i povezivanja, a kroz isti uvijek će se doći do nekih novih tema, načina na koji može da se unaprijedi saradnja i da se izvještavanje o LGBTIQ osobama podigne na najviši mogući nivo u pogledu etičkih standarda, kao i da medijsko izvještavanje u svom punom kapacitetu ostvari rezultate koje definitivno može da postigne kada je u pitanju davanje doprinosa samom društvu.

Novinarka Damira Kalač ističe da bi lično, i kao čovjek, pa i kao profesionalac, kao novinarka, bila razočarana kada bi znala da ljudi nemaju povjerenja u nju kada je u pitanju saradnja.
„I tako izuzetak nije i LGBTIQ zajednica. Vjerujem da smo na istom putu, a to je pravo na jednakost u društvu za svakog pojedinca“, ističe ona. Kako dodaje, smatra da je edukacija neophodna za sve teme na kojima novinari rade, pa ističe da izuzetak nije ni LGBTIQ. Ona napominje da nije samo zajednica odgovorna za to, već da svako od nas treba da jako puno razgovara sa ljudima i da više konzumira sadržaje koji doprinose da naučimo više i bolje razumijemo probleme.
“Lično sam vrlo zadovoljna dosadašnjom saradnjom zajednice, vrlo sam otvorena u komunikaciji sa njima. Raduje me saznanje i da postoji inicijativa sa druge strane i da me prepoznaju kao nekog ko može da javnosti ispriča priče koje muče zajednicu i svakog njenog pojedinca”, zaključila je Damira.

Autorka: Nikolina Tomović

Aktivnost je dio projekta “Doprinos zaštiti ljudskih prava i promociji jednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti za LGBTI osoba kroz jačanje svijesti i borbu protiv stigme i diskriminacije ” koji je podržalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.