Između brojki i realnosti

Nema sumnje da je „gej sve više okej“ kako u svijetu, tako i u Crnoj Gori, ali i dalje smo svjedoci vršnjačkog nasilja, fizičkih napada, uvreda u odjeljcima za komentare raznih medija, anonimnih prijetnji, nepromišljenim diskriminatornim izjavama vršnjaka, a zatim i medijskih ličnosti, pa i domaćih i međunarodnih političara.

Jedan srednjoškolac suočava se sa periodom odrastanja u kojem traži sebe i pokušava da definiše svoje identitete, dok je njegovo samopouzdanje fragilno i dok vodi razne konflikte sa sobom i okolinom. Ovoj osobi je pandemija oduzela nešto kroz šta se prolazi jednom, a donijela anksioznost, stres i još više nesigurnosti. Jedan njegov vršnjak prolazi kroz iste stvari, ali on je pripadnik seksualnih manjina. On vodi drugačije bitke i svakodnevno se susreće sa novim izazovima koje njegov „izlazak iz ormara“ čine težim.

Istraživanje Centra za građansko obrazovanje iz 2019. godine pokazalo je da bi čak 65% anketiranih prihvatili prijatelja ili poznanika ukoliko bi saznali da je gej, međutim, situacija je drugačija kada je riječ o kurugu najbližih , odnosno porodice. Naime, mnogo manje razumijevanja i podrške građani pokazuju u slučaju da je njihovo dijete homoseksualne orijentacije.

Razočaravajuć je i podatak da trećina crnogorskih građana ne želi da živi u istoj državi sa LGBTI osobama, dok skoro njih 43 odsto smatra da te osobe ne treba da imaju ista prava kao svi ostali građani, a što je pokazalo je istraživanje Evropske unije i Savjeta Evrope koje je sproveo Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM).

Što se tiče diskriminacije LGBTI osoba, situacija u regionu nije puno drugačija. U Srbiji je istraživanje Centra za istraživanje i razvoj društva (IDEAS) pokazalo da je najučestaliji oblik nasilja nad LGBTI osobama i dalje emocionalno nasilje i da ga je doživjelo preko 60 odsto ispitanika. Takođe, u izvještaju istraživanja Agencije EU za temeljna prava (FRA) A long way to go for LGBTI equality objavljenog 2020. godine, 42% đaka (od 15 do 17 godina) krije svoju seksualnu orijentaciju u školama, a približan procenat mladih ljudi od 18 do 24 godine (41%) takođe krije da pripada LGBTI populaciji.

U Sjevernoj Makedoniji 41% ispitanika iz obje kategorije krije svoju seksualnost, a u Sloveniji taj procenat iznosi takođe 41% za mlade od 18 do 24 godine, a 34% među đacma.

U svim navedenim zemljama 1 od 5 trans i interseksualnih osoba je fizički ili seksualno napadnuto u posljednjih pet godina prije popunjavanja ankete, a duplo toliko važi za ostale grupe LGBTI populacije.

Prema istom istraživanju, u Hrvatskoj 38% tinejdžera (15 do 17 godina) kaže da su njihovi vršnjaci ili nastavnici često ili uvijek podržavali pripadnike LGBTI populacije. Ovaj procenat u Evropskoj uniji iznosi 60%.

U Bosni i Hercegovini su, prema riječima Marka Ivkovića iz Nacionalnog instituta iz Srbije za Radio Slobodna Evropa, jedna od dvije LGBT osobe diskriminisane, a jedna od pet je izložena fizičkom nasilju.

Iako danas postoji sve više LGBTI aktivista, iako sve više ljudi javno i slobodno govori o svojoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, nesigurnost i dalje postoji, a napadi kojima su pripadnici ove populacije izloženi i dalje su prisutni. Stoga, moramo biti svjesni da nasilje i diskriminacija imaju psihološke posljedice – mogu dovesti do depresije koja vodi ka upotrebi psihoaktivnih supstanci, a zatim i do samopovrijeđivanja, pa čak i suicida.

Ono čemu bi jedno društvo koje slavi evropske vrijednosti trebalo da teži, između ostalog, jeste stvaranje atmosfere u kojoj će LGBTI osobe biti ohrabrene da „izađu iz ormara“ i u kojoj će se osjećati zaštićeno i, prije svega, prihvaćeno. U takvom društvu, mladi će biti spremni da se požale na nasilje, prepoznaju diskriminaciju ali i institucije i osobe koje im mogu pomoći i biće primjer svojim vršnjacima u borbi za suzbijanje homofobije.

Autorka: Danica Kovačević

Aktivnost je dio projekta “Sloboda je u jednakosti” koji je podržan od strane Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava.